008. Dado I dio

08 Dado Topić  24.02.2021.

Osijek šezdesetih je očito bilo zanimljivo mjesto za glazbenike i ljubitelje glazbe. Danas ćemo o tim vremenima pričati s našim Dadom Topićem. Dado ovih dana si snimao dokumentarac za HTV, o Osijeku šezdesetih, o grupi Dinamit, što je samo po sebi dobar razlog za razgovor. Dobra večer i dobro došao u Draženov glazboplov.

Dado – Hvala na pozivu u ovu odličnu glazbenu emisiju za koju čujem sve u superlativima i hvala ti što radiš na tome. Ovih dana grupa Dinamit nastavlja s probama koje smo prekinuli davne 1968. godine. Zato sve one pjesme koje smo od tih dana imali u glavama i prstima i koje nismo snimili. Mi nismo ništa ostavili iza sebe snimljeno, a ljudi se nas sjećaju. Dakle mi nakon 56 godina probe planiramo izdati svoj album i to na vinilu. Bit će to pravi Dinamit.

Dražen – Kroz ovu emisiju pokušavamo malo složiti priču. Prvo je bila grupa Tornado u kojoj su bili i Berto Krasnić, Ratko Divjak i Igor Savin, pa su onda nastali prvi Dinamiti s Kićom pa drugi s Dadom idemo sad malo u povijest idemo ispričati onaj dio priče koji možda slušatelji i ne znaju. Iako svi misle da znaju sve o Dadi.

Dado – Znaju ono što je bilo kad sam otišao iz Osijeka, a sve ono bitno, one prave dragulje sam ja pronalazio prije tog vremena u Osijeku i u Retfali i u Radničkom domu i u Raletovom podrumu i kod Berte i kod Joze. Dakle ja sam polovinom šezdesetih kad sam sam sebe otkrio u tom svijetu glazbe, kad sam odlazio na svirke u Radnički dom, tu su se događale svjetske stvari, u gradu je živio svjetski band. Kićo i Dinamiti su bili ono na gradskoj razini najpopularniji i Kićo je bio za sve nas klince Elvis Presley i normalno da sam ja htio biti dio tog svijeta glazbe i onda sam sa svojom ekipom iz škole ili iz naselja u Strossmayerovom naselju gdje su bile te barake, privremeni smještaj se to zvalo službeno. To su bile privremene barake, ali su postale naš trajni smještaj. Moj otac je bio radnik. Onda smo vježbali u šupi na kartonskim kutijama, pa smo onda gledali film „Veseli klub mladih“ sa Shadowsima i Cliff Richardom u kinu Narodni. Onda sam ja često gledao taj film da bi zapamtio gitaru kako izgleda, pa smo otac i ja počeli tesati prvo sjekirom iz jedne daske debele 5 centimetara, pa smo onda to pilali. Pa sam saznao da tu treba neki magnet, pa kobilica, pa ono za zatezanje žica, uglavnom bilo je tu puno posla. Napravili smo nekih 5 do 7 gitara i na toj posljednjoj sam mogao nešto i odsvirati i s tim gitarama smo se mi onda slikali po Retfali. Mi smo bili Đavolji eliksiri. Ćuzola, Joza, Zoran Knežević i ja. I sad se događa jedan krasan trenutak u životu Joze i mene. Đavolji eliksiri su svirali iza kina Papuk, a tako su svi osječki bandovi svirali, pa je to i nas dopalo. I onda u jednoj pauzi su došli naši prijatelji i kažu „Dado, došli su Rale i Berto“. To je za nas bilo kao da su došli Ringo Star i Paul McCartney. I mi sad ono trema, a kažu oni „Klinci, jel može dogovor sutra?“ mi – kod Raleta u podrumu? „ne, kod Berte kući“. I odemo mi sutra kod Berte i tamo su bili Bertin tata Simon, Rale i Berto.  I kažu, hajde odsvirajte nešto. I Joza i ja odsviramo „Hang on Sluppy“ i „Last time“ od Rolling stonesa. I kažu oni dobro to je to. Vidimo se sutra na probi. I tada mi je Berto dao najnoviju ploču od Wilsona Picketa i rekao hajde ti to malo pogledaj pa se vidimo za jedno mjesec dana. Uglavnom, ja sam otišao kući i vratio se za tri dana i rekao „Ja sam spreman za probu“ jer sam sve skinuo. I onda je Berto rekao, dogodilo se čudo, otišao pjevač „eliksira“ a vratio se Wilson Picket, ali bijele boje kože. I onda smo mi svirali soul i blues, ali bez puhača, no mi smo to sve nekako harmonizirali tako da uopće nije falila puhačka fraza. Ono što su svirali saksofonist ili trubač mi smo to pjevali. I kad je bio vokalni dio nas smo bili trojica. I bio je to najbolji band svih vremena. I mislim da će tako i ostati.

U to vrijeme su se već pojavljivale te neke egotriperske varijante gradskih ili širih kulturnih sredina, kao škole za ono što se događa i što će se u budućnosti događati, prevedeno znači „Sarajevska škola“, „Zagrebačka škola“ „Beogradska“ a nigdje nitko nije spominjao Osijek, kao izvorište tog jednog novog poimanja glazbe, ali glazbe kao umjetnosti, a ne kao glazbe za zabavu i za ples, đuskanje i te stvari, nego jednu glazbenu poruku koja je ozbiljna, koja zahtjeva znanje, koja zahtjeva sate i sate provedene u slušanju s spoznavanju toga što želiš raditi. I naravno, talent i vještinu da to izvedeš na pozornici i da svaki put dokazuješ tu neku visoku razinu znanja i kreativnosti, na kraju krajeva. Tako da ti Dinamiti su postojali negdje do prve polovine 1969. godine kada smo završili jednu ljetnu svirku u Rovinju. Inače tamo smo u jednom klubu „Lanterna“ bili inventar, svako ljeto smo svirali po tri mjeseca i imali smo tamo svoju publiku i onu novu koja je svake godine dolazila, u masama turista koji su posjećivali Rovinj. Te godine se pojavio jedan od obožavatelja Dinamita, mislim da se zvao Herman ili tako nekako. On je bio agent i manager njemačkim bandovima i nama je ponudio četverogodišnji ugovor, normalno stan u Hamburgu i uz to je dodao jednu crticu koja je dosta jako djelovala na nas – kao svirat ćete povremeno i u klubu koji se zove „Black cat“, a tamo su Beatlesi vježbali „She loves you, yeh yeh“ koju su snimili kao jednu od prvih pjesama u Londonu. E sad. To je bila bomba. Normalno, ja sam prvi rekao – „oh yes“. To je životna priča koja je logična, kod mene se već razvio taj neki Hollywoodski mentalitet i želja, ne za slavom, nego da odemo na zapad. Da osjetimo to bilo. Kako to funkcionira, jer sam znao da imamo čvrste stvari u rukama i da je to baš ono što im treba u tom trenutku. Tko zna kako bi bilo da smo otišli, međutim nismo otišli. Pobijedila je Nadina ljubav, to jest Raletova ljubav prema Nadi, jer to je pretpostavljalo da napustimo sve svoje. Odrežemo korijene i odemo u Hamburg. Jozi nije dala sestra, navodno. Berto je bio u dogovoru sa Simonom, svojim tatom, da će se ozbiljno i profesionalno baviti svojim obiteljskim bussinesom. Tako da sam ja ostao sam i taj čovjek nas je uzalud čekao tih 45 dana. Kad smo se vratili u Osijek, ja sam se prisjetio jedne razglednice koju mi je poslala Lokica Stefanović, dobra prijateljica Nede Arnerić, tada mlade glumice koja je snimala u Rovinju i na koju sam ja trzao tih par ljeta. U poruci je pisalo da je Kornelije Kovač htio razgovarati sa mnom o mom zauzimanju pjevačkog mjesta u grupi gdje su pjevači često dolazili i odlazili. E sad, ja sam znao tko je Korni grupa, znam koga smo pobjeđivali i ja sam otišao u Beograd.