005. Igor Savin – 2. dio

Već sa šest godina sam počeo svirati klavir, zato što je moj otac snimao za Jadran film, filmsku glazbu. A kako nije mogao stalno putovati po onom auto putu, po onim pločama, onda se dosjetio i kupio magnetofon, imali smo klavir u dnevnoj sobi i onda je on bio jako spretan. A bio je cijenjen kao jako dobar kompozitor. Onda je svašta stavljao u taj klavir, po žicama je stavljao i papire, čavle, lance i sve da proizvede razne zvukove. A moj posao je bio da sjedim dolje na pedalama, jer on nije mogao sve dohvatiti. I to je bio moj prvi angažman u filmskom poslu.

Nakon toga sam krenuo u muzičku školu, preko puta kazališta, ona ogromna zgrada je nekada bila muzička škola. Meni je mentor bio Lhotka – Kalinski, on je obilazio škole po Hrvatskoj i morali smo prepisati note s ploče u kajdanku i tekst. I onda sam se ja rasplakao, jer još nisam znao pisati, ali note sam znao. Zanimljivo da je kraj mene bio malo stariji đak, Vanja Lisak, pokojni Vanja Lisak i onda mi je on pomogao pisati note i tekst.

Moj prvi nastup je bio, navukli su na mene vreću i trsku oko kukova i ja sam bio bubnjar s velikim vatrogasnim bubnjem i pratio sam mlade balerine. I kako sam se zaigrao na pozornici, a to je bilo 1953. godine, balerine su otišle s pozornice, a ja sam ostao bubnjati na pozornici još jedno dvije minute.

Nakon toga sam krenuo u školu, a to je zapravo bila eksperimentalna osnovna škola i na nama su puno toga isprobavali, što je za nas bilo jako inspirativno za nastavak za dalje. Ja sam se tamo primio orkestra to je bio orf instrumentarij, to su bile limene i drvene pločice, bubnjevi i tu sam počeo pisati aranžmane već sa sedam/osam godina.

Evo nas u Osijeku šezdesetih u kojem ima više sjajnih ansambala s odličnim  glazbenicima, hotel Central, kako mu ime kaže, je središte glazbenih zbivanja. Glazbena konkurencija je bila jaka, jača nego u većim gradovima u to doba. Kako se mladi Igor Savin u to uklopio?

Da, ja sam kao jako mlad htio svirati u nekom ansamblu, a bio sam premlad i dali su mi samo da budem na probama. U Osijeku je bilo nekoliko orkestara koji su jako dobro svirali, Recimo Plavi 9. Oni su svirali u Željezničaru, tamo u Radićevoj ulici, svaku subotu i nedjelju. Ja sam dobio dozvolu da sjedim iza zastora i da malo odmaknem taj sivi zastor, jer je tamo sjedio pijanista gospodin Maroš koji je jako dobro svirao. Basista je bio Mrga, pjevača su zvali Arturo Testera, jer je tako pjevao. Šimunović je bio trubač, legendarni jako dobar. I onda su oni subotom i nedjeljom tamo svirali četiri sata, nije bilo nikakve pauze. Ja sam tamo jako profitirao, sjedeći iza zastora i gledajući kako se to radi, da bi to mogao primijeniti na svojim orkestrima. Sjećam se dixieland orkestra u kojem je svirao urar Štimac i pokojni Vjeko Burić. Vjeko Burić i naša jazz mama Jelena Burić – svaka joj čast što je sve istrpila s nama džezerima. Pendić je svirao trubu, a poslije je završio u filharmoniji u Zagrebu, Mrga je svirao bas, a bubnjari su se mijenjali.

Moj prvi bend u kome sam nastupao se zvao Tornado u kome je bio Kićo Slabinac, Antun Nikolić – Tuca, basista je bio Krasnić, bubnjar je bio Jorh, a ja sam svirao klavir. To je bio prvi Slabinčev bend Tornado i onda smo se mi nakon nekog vremena raspali i onda je on napravio Dinamite. A ja sam napravio band u Radničkom domu, gdje je najprije svirao Jorh, pa onda Biro svirao bubanj. Onda je svirao Miroslav Šaranović koji je kasnije završio u Sarajevu, bas je svirao Gumbo-mlađi (Ognjenović) trubu je svirao najprije Keco, Vlašić pokojni, onda Andrija Stefanović, isto pokojni (kasnije Ambasadori). Poslije se promijenio trubač, došao je Modrić. I mi smo tamo svirali do negdje 64/5. kada je došao Kićo i Dinamiti, a oni su stvarno bili hit, jer su se onda Beatlesi pojavili. Tada se pojavio Dinko Liščić koji je došao iz Zagreba i koji je odlično svirao bubnjave, on je bio direktor u Osijeku i jako je volio svirati. I mi smo tada, taj kvintet, svirali gdje god je u gradu bilo nešto važnije, u Royalu u Centralu. Onda je trubač bio Josip Opf, Hajnika smo ga zvali. Saksofonist je bio Vladimir Gržan, ito pokojni nažalost. Bas je svirao Rudika Takač koji je isto nažalost pokojni, kao i Dinko Liščić. Hajnika i ja smo još preživjeli i nadam se da ćemo se još sresti, što me jako veseli. Naravno, da u Royal i Central nisu mogli doći „električari“ jer su bili prebučni, publika je bila drugačija. Ja sam recimo onda pratio „Lutajuće zvijezde“ i pisao prve vokalne aranžmane za jedan ansambl i još smo putovali po Slavoniji. Nastupali smo do pet ujutro, čekali vlak u pet ujutro, smrzavali se, na onim drvenim klupama kako je nekada bilo. To je bilo silno zanimljivo i neponovljivo. Meni je taj rad sa „Lutajućim zvijezdama“ bio odličan. Još uvijek se čujem s Ivicom Trconićem. Inače sam zadržao prijatelje iz Osijeka i s njima sam do kraja, čak s onima s kojima sam sjedio u klupi u osnovnoj školi. Imam prijatelja koji živi u Bankgkoku, mi smo pod odmorom svirali klavir, onako da se skupe cure.  A čujemo se svaki mjesec – i danas. Zanimljiv je stav nas „starijih“  – ja sam mislio da će ti Beatlesi, tri gitare i bubanj s jednostavnim, glupim akordima, proći. Ali ne, mi smo prošli. Mi smo otišli u povijest, a oni su ostali. Oni su odlično zvučali, uvijek su sa sobom vodili ton majstora i kamermana. To je uvijek bila moja preporuka našim glazbenicima, ali to kod nas nije išlo, jer je to jedna osoba više za podjelu love i zato oni koji to nemaju, loše zvuče.

Baš u vrijeme snimanja ove emisije napustila nas je i Jelena Burić.

Ona je za mene nezaboravna profesorica, a svakako moram spomenuti i jako tolerantne profesore Doru i Teodora Sobovića koji su puno značili Osijeku i glazbenicima. Ja sam često mijenjao profesore, a Dora mi je jednom rekla „slušaj Igore, ovaj Mozart kojeg ti sviraš to nije Mozart, to ti nešto petljaš. Bilo bi najbolje da ti počneš nešto sam izmišljati i skladati“. Oni su osjećali tko je talentiran iako je iskakao iz one klasične naobrazbe. Nikad neću zaboraviti ruku Jelene Burić, na klaviru. Ona je imala posebnu ruku i jedan poseban stav ruke. Objašnjavala mi je kako mogu držati ruku i kako mogu čak i manje vježbati. Jako sam ju slušao i davala mi je divne savjete koje sam kasnije odlično iskoristio. Bila je tolerantna. Znalo se dogoditi da sam od 10 do 5 popodne išao na veslanje, imao sam kajak pa sam veslao na „otok ljubavi“. I onda se vratim krvavih dlanova i dođem njoj na sat. I ona kaže „hajde idemo A-Dur skalu“ i onda ja sviram i stenjem. Pita Jelena „Što je, jesi bolestan?“. Okrenem dlanove, a na svakoj ruci pet krvavih žuljeva. I nije me pustila kući, morao sam svirati cijeli sat s tim krvavim rukama. I to mi je bila lekcija.

Zajednički nazivnik svih kretanja tog vremena, pedesetih godina, je totalno siromaštvo. Mi novaca uopće nismo imali, nizašta. Ja sam imao dvije majice i jedne traperice i gotovo. Ali svi su imali tako, pa to nije bio problem.

Mi smo svirali ono što je publika htjela. Nismo sad bili džezeri, pa baš nas briga za publiku. Svirali smo, recimo latino standarde. Čak sam imao montirano zvono na klaviru na zadnjoj tipci, jer je u jednoj pjesmi Perez Prada bila pauza jedan takt, gdje zvoni to zvono. To je bio strašan hit. Publika je to voljela, to je bio taj prvi latino, zapravo cha cha cha.

Kad sam došao iz vojske, nisam imao novaca ništa. Onda je Rade Delić kupio synthesizer i nije ga svirao baš bog zna kako. Ja sam to brzo svladao. Onda je on dolazio na snimanja, donio bi synth i dobio lovu, a ja sam svirao i dobio lovu, tako da je to bila super situacija. I onda je malo po malo tehnika počela zamjenjivati dijelove orkestra. To je bio mono synth Arp Explorer i još uvijek ga imam. Ako sam htio snimati akorde morao sam nasnimavati po nekoliko puta i to je trajalo i trajalo. I onda sam kupio Polymoog s poly pedalom koji je bio skup k’o vrag. Digao sam kredit, ali se to brzo vratilo jer su svi htjeli to imati u snimcima. Onda je Rajko Dujmić kupio PPG, koji je za neke stvari bio bolji. Mi smo zajedno radili, dolazio je kod mene pa smo radili, a on je bio odličan. No oni su imali jako puno koncerata (Novi fosili) čak i po 500 koncerata godišnje, nevjerojatno, tako da nije bilo vremena za suradnju. Ono što moram reći je to da su njihovi nastupi stvarno bili odlično i da nikada nisu podcjenjivali publiku. Uvijek su imali istu kvalitetu, kako za mala mjesta, tako i za velika. Zanimljivo je da sam putovao po Hrvatskoj i radio audicije i tako sam odabrao i prvu pjevačicu od Fosila, Đurđicu Barlović.

Puno sam svirao i snimao na tisuće kompozicija u studiju i ne znam im broja. Ali od tog silnog posla u kojem sam bio sam svirač, a često nisam ni znao što sviram, jer sam samo dobio note, nije bilo kruha. Shvatio sam da autori imaju puno više koristi od onoga što snime, pa sam počeo komponirati.

U Osijeku sam živio 20 godina a sve ostalo izvan Osijeka, ali i danas se družim s Osječanima. Moram priznati da mi ponekad izgleda da mi koji smo otišli iz Osijeka više volimo Osijek nego oni koji su u Osijeku, ja se uvijek bunim kad vidim da neke tradicije nestaju. Mi koji smo otišli smo ostavili Osijek i naše prijatelje u najboljim godinama. Kad nam dolaze u sjećanje, naši prijatelji su onako mladi, lijepi, duhoviti, tako da ne možemo uvijek biti objektivni.

Kad je u pitanju rad u kazalištu, imam tu sreću da sam radio s brojnim, najboljim našim režiserima, Kunčevićem Kostom Spajićem, jednostavno sa svima. A tako sam u Osijeku radio s dječjim kazalištem i s Marinom Carićem i Dubravkom, sa Zvonkom Festinijem. Don Juana s Munitićem i to u ono vrijeme kad je kazalište izgorilo, pa je publika sjedila na pozornici. Tad sam napravio da je snimljena glazba dolazila ispod publike, pa je publika bježala jer su mislili da je potres. Nažalost većina je mojih režisera umrla. Ostala je Lidija Kundert i Dubravka Carić, koja se bavi znanstvenim radom i više ne režira. Dok sam radio, imao sam jako puno posla i napravio sam 77 velikih predstava.