181. Mario Mihaljević Gold Collection – 19.06.2024.

181. Mario Mihaljević – 19.06.2024.

Postoje ljudi koji ti se nekako uvuku u život, a da ni sam ne znaš kako se to dogodi. Ljudi za koje ti se učini da baš i nemate puno toga zajedničkog, ali kako život ide, putevi ti se spoje nebrojeno puta i svaki, ali baš svaki puta taj susret bude onaj “pravi”, neovisno o tome koliko je prošlo od prošlog susreta. I redovito se dogodi da u tim povremenim, ali na kraju ipak brojnim susretima bude puno toga zajedničkog, puno toga u čemu se slažete, a možda najviše toga u čemu se razumijete i poštujete. I onda kad se to ponavlja godinama i desetljećima shvatiš da je to ono što je bitno – razumijevanje i poštovanje, bez obzira na okolnosti, mjesto i vrijeme, a često i na način na koji se nešto dogodilo.

Kad sam pokretao emisiju još smo bili Coronizirani i trebalo je priču pokrenuti “na daljinu”, a opet blisko, imati gosta koji će biti zanimljiv, imati što reći, a uz sve to nositi Osijek u svim svojim porama. Nekako je logično bilo pozvati čovjeka punog iskustva, kako glazbenog , medijskog tako i osječkog, baš onog koji mi je na početku moje radijske priče znao dati “poguranac” kada sam se kao mlad i nadobudan osjećao sputan “šefovskim” okvirima koje mi je postavljao, zanimljivo, baš njegov tata, a moj šef. Šef je imao svoju strategiju kako me je htio učiti i oblikovati, s kojom često i nisam bio presretan, ali njegov sin koji je već tada bio velemajstor radijskog zanata je znao “baciti bubicu” i pogurati me onoliko koliko mi je trebalo da budem svjestan sebe.

Upravo je Mario Mihaljević bio prvi gost Draženovog glazboplova – ili bolje reći bio je prva tri gosta, ove emisije. A kako i ne bi kad emisija koja voli glazbu i Osijek i putuje kroz vrijeme u ovoj našoj ravnici traži takvog gosta koji letvicu sadržaja emisije podiže na izuzetno visoku razinu, jer toliko iskustva u glazbi i Osijeku, rijetko tko uopće može i zamisliti a ne proživjeti i preživjeti.

Mario je, svojim gostovanjem u prve tri emisije, zadao neke osnovne parametre koji emisiju sada dovode do 181. izdanja.

Ako vas zanimaju priče vezane uz osječke dane, onda vas pozivamo da poslušate prve tri emisije koje se nalaze na našoj web stranici www.osjecki-glazboplov.hr, jer tu ima puno zanimljivosti o Osijeku, osječkim danima baš onakvih “glazboplovskih”. A ako Vas zanima cjelokupna priča o Mariju, pročitajte odličan tekst Siniše Škarice koji je opširno i zanimljivo analizirao Marija, na omotu knjižice onda trostrukog CD-a “Gold Collection” i pročitajte ga dok slušate, vjerovali ili ne, samo dio od sveukupnog opusa Marija Mihaljevića.

Ili ga pak pročitajte u nastavku uvodnog teksta na našoj web stranici. A ostalo – slušajte. Mi danas obilježavamo 50 godina uspješnog rada na i u estradi koje ćemo ispričati slušajući audio zapise sa trostrukog cd-a Gold collection. Pripremili smo i cijelo čudo nagradnih CD-a za naše vjerne slušatelje, koji će provesti s nama vrijeme od 20 do 22 sata, ove srijede 19. lipnja 2024. na nekoj od frekvencija Radio Osijeka.

Priče o pjesmama koje možete poslušati u emisiji:

Esseker – Mario Mihaljević
Sve manje je ljudi kao moj deda – Mario Mihaljević 1987.
Obriši te suze mama – Zlatko Pejaković 1977.
Nisam te zaboravio – Zlatko Pejaković
Alkohol – Jasmin Stavros i Mladen Grdović
Tamburica i mandolina – Zlatko Pejaković
Kad se rodiš usrid Splita – Luka Nižetić
Vozovi vlakovi – Jasmin i Nešo
Džuli – Daniel
Love love love – Zdenka Kovačićek
Valentino i Renato – Novi fosili
Pismo – Jasna Zlokić

Siniša Škarica – na omotu CD-a

MARIO ILI ZAGRLI ŽIVOT

Predstaviti Marija Mihaljevića nije laka zadaća. Naime, na terenu hrvatske popularne glazbe nema puno osoba koje su tako široko premrežile našu svakodnevicu satkanu od nota i rima. Plitka funkcija razbibrigom nas razdvajati od brige odavna je dobila ambiciozniju ulogu i mjesto pod medijskim suncem, odavna nije to, kako je glasoviti “aristokratski arbitar elegancije” Theodor Adorno pisao četrdesetih godina prošlog stoljeća, “glazba koja uspavljuje kritičku svijest”. Sfera takozvane zabavne, lake iliti, nekad se govorilo i vedre muzike, perući ruke od takvih atributa početkom 60-ih titulirajući se sve češće kao “pop”, među glazbenom kritikom, muzikolozima i posebno sociolozima, postaje sve zanimljivijim kulturološkim i društvenim objektom, ali i čimbenikom, s delikatnom pozicijom u odgoju mladih, pa onda i društva u cjelini. Pojam “delikatno” valjda stoljećima je u hrvatskom i drugim govornim jezicima promijenilo izvorno latinsko značenje: “čistog i ugodnog, lagodnog i lijepog”, kako su recimo zvučali američki “easy listening” ili, jugoslavenski šlager do pojave onog nauljenog rušitelja građanskog poimanja glazbe u kojem su mladi vidjeli svog mesiju. Dakle, kada pop glazbu promatramo kroz prizmu delikatnog, možemo u tom vidjeti svojevrsno ogledalo društva kao metaforu “osjetljivog, vrijednog posebne pažnje”, kao indikatora novih estetika i kulturnih gibanja. Reklo bi se “kakvo društvo, takva glazba”. Stoga je, eto, doživjevši tijekom pedesetih i ranih šezdesetih pravu revoluciju, stubokom promijenila vlastitu sliku i ulogu, od razbibrižne dopune dokolice do brojnih idioma koji će, da se tako izrazim, upravo provocirati brigu i moguće nas učiti svijet činiti boljim, ali ne i bezbrižnijim. Naprotiv.

Mario

Mario Mihaljević, vratimo se na početak, jedan je od njezinih važnih poslenika. Bili mu je valjda suđeno biti taj. Rođen u Osijeku 30. listopada 1951., majka glazbena pedagoginja, otac skladatelj (čiji mu je dječji šlager “Zeko i potočić” – u najužem izboru za najpopularniju skladbu svih vremena na ovim prostorima – bio poput uspavanke, istina tužne, u ušima od njegove treće godine); u prvi razred osnovne krenuo je kada je već završio dva muzičke čitajući note prije slova! Prve skladbe skriva od oca, a tek po dolasku u Zagreb 1970., još tinejdžeru, pet godina stariji, Igor Savin, etablirani glazbenik jazzističkog usmjerenja, s kojim je u Osijeku pohađao istu muzičku, aranžirat će njegovu instrumentalnu “Ljetnu pjesmu”, prvu koju mu je 1971. snimio Plesni orkestar RTV Zagreb. Međutim odabir studija prava mogao je već tada ukazivati, potvrdit će se to, i na individualca sklonog društvenom angažmanu i propitkivanju. Sa svojim klavirom i srednjom glazbenom neće poput muzičko-školskih suputnika Josipa Bočeka ili Zlatka Pejakovića pripadati grupi, on će početi kao vanjski suradnik na Radio Zagrebu da bi ubrzo potom stupio u radni odnos na mjesto urednika, ali ne glazbene redakcije, već – kako u Leksikonu HRT-a stoji – “jutarnjega programa, redaktora i urednika vijesti, voditelja u Informativnom programu te komentatora-mentora na II. programu Radio Zagreba”. I, naravno, potom Hrvatskog radija, tijekom rata i kao ratnog reportera. “Crvena jabuka”, “25. sat”, “Pilana”, “1001 priča” “Zeleni megaherc”, “Bez veze”, “Zagrabi Mando”… emisije su o kojima pričaju generacije što su odrastale uz radio i walkmane. Pamte naraštaji i njegova dramatična javljanja s bojišta, iz Vukovara, Osijeka, Novske, Zadra, Splita, Šibenika, kada je u Slunjskim brdima zamalo izbjegao smrt.

Revolucioniranje poziva radijskog voditelja s jedne (njegove emisije razgovora podizanjem telefonske slušalice, “u živo”, bez mogućnosti intervencija sa strane) i malo potom kreiranje rima i kantilena s druge strane, postale su mu nekom vrstom dnevne doze dopamina. U obitelji prosvjetara, kako će reći, ljudi koji stvaraju ljude, naučio je kako dobar odgoj ne znači i šutnju pred glupošću ili pridržavanju strogih formi bontona po svaku cijenu. Pobjeđivala je narav, temperament, znatiželja istraživača zavodljivog estradnog prostora. S tim u vezi glazba, društvo i alkohol bili su zavodljivi također. Otvoreno će govoriti o tome (“bio sam legendarni pijanac”), o svoja tri braka, kao što će bez oklijevanja priznati neke umjetničke i ljudske zablude. Kako je vrijeme odmicalo i tehnologije komunikacija sve više približavale svijet mcluhanovskom globalnom selu postao je rado viđen na društvenim mrežama zapažen na YouTubeu, Facebooku… Britak i bez dlake na jeziku od nekadašnjeg enfant terriblea radijskog etera do analitičara i kritičara medijskog te društvenog prostora uopće. Teme: politika, sport, glazba, društvo u cjelini. Bit će u tome, u njegovu nastupu – često bombastičnom, otkačenom, provokativnom, polemičnom – jedinstveno ogoljene stvarnosti. Dječje prgav, beskompromisan, ponekad na ivici uvredljive konfrontacije, ali još češće iskren, hrabar i samokritičan; kao da je kod njega sve po onoj što na umu, to na drumu.

Nekadašnji Hrvatina (drži da smo u onom odsudnom trenutku svi trebali biti takvi, promijenit će stihove te ratne koračnice), postat će gorljivi antinacionalist (“Nacionalizam je grupni narcizam”), proglasit će se i Bosancem (jer je Bosna srce Europe), i Inuitom (oni nemaju izraz za rat i za ubiti), u “audiovizualnom, otvorenom pismu”, razočaran onim čemu svjedoči danas, izvrijeđat će srpske i hrvatske “poglavare”, a “Mihaljevićevom tužbalicom” domaću vlast poglavito (početkom 90-ih vodit će sve izborne skupove HDZ-a, bit će i jedan od osnivača HOS-a), prizivat će pokojnog predsjednika pokojne države (u “Pismu Starom”, reći će, nije ga volio za života), izazvat će kontroverze pjesmom povodom proslave “Oluje (“Oprostite, ali meni se ne slavi”)… I kolikogod se Marijeva sljedba Bakusa tijekom ludih estradnih sedamdesetih i osamdesetih činila naizgled nespojiva s ozbiljnošću aktualnog mu društvenog angažmana, pogled na neprekinutu 55-godišnju biografiju medijskog djelatnika, urednika, radijskog voditelja, konferansjea, novinara (upravo je među voditeljima HTV-ove “Zlatne lige”), i punih 50 godina paralelne avanture skladatelja, tekstopisca i pjesnika (Dora 2020, Split 2202, Zagreb 2022), govore nam o Mariju Mihaljeviću kao osebujnom histrionu, loli bekriji, nepromjenjivom ugursuzu. To što je prije 25 godina odustao od alkohola, a od tri kutije cigareta skoro će 15, što je u trećem braku našao, reći će, srodnu dušu, ne znači da je odustao od hipijevske uloge onoga koji bi da mijenja svijet. U stvari zamalo je boreći se na svoj način za ideale mirotvorca I pravdoljupca završio kao George Berger. Njegova, svojedobno, reklo bi se, glasna fantazija o amorističkoj crkvi (poput one Lilićeve Stranke ljubavi i noći), samo je jedan od aksioma djece cvijeća iz formativnih mu godina i fiktivni je bijeg od autoriteta ili, kako učene knjige kažu, “opresivne stege moćnih”. A vidjeli smo autoritativnom, već slavljenom tati Branku nije se usudio pokazivati svoje skladateljske pokušaje. Tako je njegov diskografski i uopće aktivniji glazbenički angažman započeo tek sredinom 1970-ih kada je vjerojatno shvatio da vlastitu, iznimno dinamičnu dijalektiku ipak ne vidi u ambijentu odvjetničke kancelarije ili sudnice, a njegovi histrionizmi u radijskom eteru već su stjecali određenu reputaciju. Tada kreće u usporednu afirmaciju s vještim rimama i zaraznim kantilenama skrivajući se, ne i neočekivano, pod pseudonimom.

Ulazak u visoko društvo

Prvi poznati izlazak na estradnu pozornicu otkrit će ga iza imena Branimir Mursini. Mursini kao Mursa, Osijek, dakle Osječanin. Tako potpisanu “Po posljednji put sam tvoj” otpjevat će vladar melankoličnih nota Dragan Stojnić i osvojiti za nepoznatog autora i, naravno, debitanta treću nagradu na Beogradskom proleću 1974., u konkurenciji “novih gradskih pesama i romansi” (večeri uvedenoj od 1971.), nadmašivši u istoj gotovo šokirana oca čiju je skladbu pjevala tadašnja primadona zabavne glazbe Anica Zubović. Bio je to prvi, doduše ne i jedini Branimir Mursini, prije nego li je sve vrlo skoro došlo na svoje. Naime, tadašnja zaštita “malih autorskih prava”, ondašnji ZAMP u zagrebačkoj Preradovićevoj (nije u vezi sa zaštitom autorskih muzičkih prava HDS-a) registrirao je snimku koja nikad nije bila objavljena na komercijalnim nosačima zvuka (i slike) – o tomu je brigu vodio savezni SOKOJ u Beogradu – a doživjela je stanoviti, nemali broj radijskih emitiranja, snimku koja je replyjevski rečeno: jeste li znali? predstavljala neobičnu suradnju: pjevača na ulaznim vratima za gornji dom yu-estrade i sastava na najboljem putu za apsolutnog vladara jugoslavenske diskografije: Olivera Dragojevića i Bijelo dugme! Mario Mihaljević, alias Branimir Mursini, spremno će prihvatiti prijedlog svog šefa Pjera Vukelića, autora i urednika popularne glazbene emisije za mlade Drugog programa Radio Zagreba “Crvene jabuke”, da zaklonjen iza novostvorena umjetničkog imena napiše prikladne stihove skladbi dvadesetgodišnjeg, obećavajućeg mladca, Zrinka Tutića, skladbi odabranoj da predstavlja zagrebačku radio-postaju na natječaju republičkih i pokrajinskih radio-televizijskih centara povodom famoznog Dana mladosti čije se finale treba dogoditi u Skopju. Za pjesmu “Mladosti, hvala ti za radosti”, poduzetni Tutić odranije poznavajući Bregovića i vesele Bosance, novorođene idole mladih, vidio je kao idealne interprete; njihov eventualni nastup u Skoplju bio bi uvjerljivim argumentom na putu pobjede. Sve se tako i dogodilo, osim što je na Dugmetovsku matricu snimljenu u Jugotonovom studiju u Jadran filmu umjesto iznenada grloboljom spriječena Željka Bebeka, vokal naknadno otpjevao – Oliver Dragojević. Tih dana, boraveći u Zagrebu, na Zrinkovu prijedlog spremno je uskočio u Šubićevu Režiju 4 da se spasi zamisao. Pjesma je dakle pobijedila, postala kratkotrajni radijski hit, neobjavljena – jer nije se činilo logičnim da novi glasnogovornici rocka promoviraju ploču bez svog frontmena – ostala je tek kuriozitet u fonoteci hrvatskog radija i uspomena u privatnoj zbirci velikog pjevača!

Ni Mursini nije puno dramio oko pjesme. Njegov tekst slične prirode i sadržaja “Hej, mladosti, hej” na muziku Rajmonda Ruića postao špica “Crvene jabuke”, ubrzo će izaći na Jugotonovom singlu Ruićevog velikog otkrića iz prethodne godine Darka Domijana. U inventuri za 1974., cijenjenog magazina za pop glazbu (i zapravo jedinog!), beogradskog mjesečnika Džuboks, mladi Karlovčanin proglašen je “pjevačem godine”, a njegova “Ulica jorgovana” – napisali su je “stari rokeri” Rajmond Ruić, basist nekadašnjih zagrebačkih Delfina, Robota i trija Wheels of Fire te šabački underground pisac i pjesnik Ivan Glišić – poharala je jugoslavenske top-liste i osvojila titulu “šlagera godine”(!?). “Hej, mladosti, hej” našla se na strani B Darkova novog singla i Branimir Mursini je prestao postojati. Bilo je to vinilno prvorođenja Marija Mihaljevića a njegova karijera skladatelja i tekstopisca krenut će nestrpljivim koracima prema samom estradnom vrhu.

Do početka 1980-ih: Zagreb, Opatija, Beogradsko proleće, sarajevski Vaš šlager sezone, Splitski festival, subotički Omladinski festival; neki iz prvog ešalona renomiranih izvođača: Mišo Kovač, Dalibor Brun, Džo Maračić Maki, Mahir Paloš, Pro arte, Tomislav Ivčić, Dragan Mijalkovski, Milo Hrnić, Duško Lokin, Marijan Miše, Miša Marković i ponad svih prijatelj mu iz školskih klupa Žlica, Zlatko Pejaković, nisu mogli proći bez imena Marija Mihaljevića, bilo da je riječ o glazbi ili tekstu ili se radilo o jednom i drugom zajedno. “Kad jednom odeš ne vraćaj se više” za Mišu Kovača i Zagreb 76, Zrinko Tutić je skladao, a Mario napisao rime (sjećam se: koja dobra kuruza!); iste godine za Opatiju 76 i Dalibora Bruna “Ne pitaj me zašto”: Zrinko i Mario u istim ulogama; “Ovo je naša noć”, naslovna pjesma Mišina albuma iz sljedeće 1977., ovaj put u suradnji: Dušan Šarac i Mario; te godine Zlatko Pejaković će na “Hit leta 77” vladati sa “Ćao i piši mi”, ponovno jednom Zrinkovom i Marijevom (obilježit će najuspješniji Pejakovićev album prve etape solističke mu karijere, eponimni: “Zlatko Pejaković”); bit će tu i sasvim Marijeva “Čuvaš li još moja pisma”, koju će također na “Hit leta 77” pjevati talentirani makedonski pjevač Dragan Mijalkovski; Novkovićeva zvijezda pristigla iz dijaspore Džo Maračić Maki s trećim albumom plodne 1977., čiju će naslovnu pjesmu “Srce moje i tvoje u ljubavi stoje” napisati Mihaljević, obarat će zlatne naklade;”Lagala je da me voli“ (Zagreb 77), “Obriši te suze, mama” (Beogradsko proleće 78), dvije velike Pejakovićeve uspješnice s Marijevom glazbom i tekstom zaključit će 1978. u kojoj će završiti, prema beogradskoj Politici ekspres, ulaskom u visoko društvo među deset najuspješnijih kompozitora Jugoslavije! Evo rang-liste: Zdenko Runjić, Kornelije Kovač, Đorđe Balašević, Nikica Kalogjera, Đorđe Novković, Đelo Jusić, Aleksandar Korać, Kemal Monteno, Mario Mihaljević i Rajko Dujmić. Općenito, prije bih u tom društvu vidio Bregovića, nego Balaševića, prije Dedića nego Montena, Mihaljinca, Kabilja…Je li presudila brojka ispod zajedničkog nazivnika svih honorara što ih autori ostvaruju ili redakcijski pogled dotične i treba reći vrlo čitane novine, svejedno: Mario je uz ulogu sve popularnijeg radijskog voditelja i urednika stasao u istaknutog glazbenog bakalaureata koji će dalje, skroz kroz osamdesete, devedesete i do aktualnog trenutka pokazivati neutaženu žeđ za notama i rimama, poprilično njegujući životnu filozofiju joie de vivre koja se u onoj uvodnoj ilustraciji hipijevskog lika čuje kroz jednu često zaboravljenu “pjesmu s potpisom”: “Neka svijet bude orkestar” sarajevske Rezonanse s Vašeg šlagera sezone 77, skladbe koja je mirne duše mogla, zahvaljujući i Ruićevom himničnom aranžmanu, na Eurosong slaveći dom, ljubav i mir.

Dva Đorđa

Da, moram priznati iz moje zagrebačke, jugotonske perspektive nisam ga doživljavao tako plodnog, efikasnog i na koncu u tako visokoj estradnoj loži. Djelimice, razlog leži u tomu što je dobar dio njegovih pjesama završavao na etiketi PGP RTB-a: Pejaković je do 1982. bio njihov ekskluzivac. Na kraju 70-ih kada je bez sumnje bogata karijera jednog velikog srpskog i jugoslavenskog interpreta bilježila 20 godina svoje diskografije Mario je toj pivotalnoj figuri estrade dobrog dijela istočne hemisfere (ta klanjao mu se čitav slavenski ili točnije sovjetski svijet) darovao jednu od bit će mu to amblematskih pjesama, jednu od onih kojima se zaključuje nečija životna uloga, kojom se podvlači crta pod jednu bez sumnje fascinantnu karijeru. Pogađate (a možda i ne!?), riječ je o Đorđu Marjanoviću i naslovnoj pjesmi slavljeničkog albuma najznačajnijeg razdoblja životnog puta tog, pokazat će se, rođenog vladara pozornice: “Hvala vam prijatelji”. Taj album u doba njegova izlaska 1979., u doba kada se rađao zvuk novoga rock ‘n’ rolla što će prerasti u euforiju novoga vala, iskreno nisam registrirao; moje zanimanje za Marjanovićevu diskografiju prestalo je još sredinom šezdesetih kada je prepjevavao Celentana, Little Tonyja, Rokese, Polnareffa, Becauda, ali evo u prilici da ga recenziram 45 godina poslije ponovno ću, možda jasnije nego ikad, otkriti Marijev naglašeni dar da napiše pjesmu točno onakvu kakvu treba izvođač. Začudno precizno pogodio je pjevačev DNK, dao mu pjesmu, među onima što ih je pjevao od one famozne Kraljićeve “Zvižduk u osam” kroz čitavu karijeru (uglavnom slažući vrlo uspješno vlastite rime), kao savršeno skrojen završni song. Marjanović, kojeg je od samog početka karakterizirala gesta i patos, koji je svojim osobinama glumca-interpreta nadoknađivao ograničene vokalne domete, dobio je kongenijalanu zahvalu publici što ga je naprosto obožavala. Njegovi koncerti, njegove važne diskografske inventure – među njih svega nekoliko! – ”Prijatelji zdravo” i trostruki CD-box “K’o nekad” (sadrži čak 75 probranih snimaka i zanimljivu bilješku zlatnog pera jugoslavenske žurnalistike Bogdana Tirnanića) završavaju s “Hvala vam prijatelji”, reklo bi se, savršenom odjavnom špicom bogate karijere čiji se kraj bližio. Marjanović je, naime nakon tog albuma, tri godine poslije snimio svoj posljednji LP, tek šesti studijski (!) “Dvadeset nikad više”.

U tih pet-šest godina otkrivanja vlastitog talenta, Mario je pogađao u sridu točno štogod je komu trebalo. Poput svog ranog partnera u kreiranju nove scene popularne glazbe Zrinka Tutića pozivat će se na najrazličitije utjecaje od američkih singer-songwritera do Arsena Dedića, od Beatlesa do Đorđa Novkovića, ali realno od svega čut ćemo prije svega pragmatični akord potonjeg, često proskribiranog kao terminatora domaćeg šlagera: čitaj, kao komplot prigradskog stihoklepstva na uljuđenost građanske lirike, novi svijet zabavne glazbe udarit će Novkovićem na estradni establišment. Nije to daleko od onog kad je krajem 50-ih sirovi rock ‘n’ roll eksplodirao u središtu sofisticiranog i pretencioznog Tin Pan Alleya. Novkovićevi rani radovi bili su gotovo u potpunosti njegovi: glazba, tekst i aranžmani, o čemu svjedoči Jugotonov prvi best of posvećen rađanju komercijalnog genija yu-diskografije: dvostruki album pod naslovom “Moje pjesme”, 24 uspješnice od “Lole” do “Starog Pjera”, u vremenu između 1968. i 1975. godine.

“Čemu Đorđe Novković zahvaljuje svoj uspjeh? Prije svega njegove su skladbe jednostavne i razumljive, pored bogatih ritmova i harmonija, lakih i logičnih melodijskih linija i sugestivne interpretacije (…) u njima ćemo uvijek naći neku izravnu životnu poruku i to je jedan od osnovnih uzroka njihova uspjeha i popularnosti. Ovaj autor nikad ne nameće svoju ličnost već prije svega misli na one koji će njegove pjesme slušati, kojima će one ispuniti pojedine trenutke života. A to je najčešće život posve običnih zbivanja, ispunjen željama i nadama što svima nama podjednako pripadaju. Novkovićeva je glazba pučka, demokratska, zabavna i od nje ne treba tražiti (niti očekivati) više no što ona sama želi dati: pjesme koje će obogatiti našu svakodnevicu, doprinijeti da potpunije shvatimo njene okvire i sadržaje. U njima ima jednostavnog lirizma i blage sentimentalnosti, ali i ‘snažnijih’ ritmova što govore o dinamici i prizorima modernog života.” Tako precizno o Novkoviću, novom gospodaru pop pozornice i diskografskom šampionu, piše u bilješci spomenutog albuma kunsthistoričar i pjesnik, ali i sam donekle zarobljenik estradne slave, Željko Sabol. Doista, u praksi, Novković će na svojim pločama najuvjerljivije reducirati već neko vrijeme potiskivani veliki (festivalski) orkestar davajući prednost rokerskoj konfiguraciji pratećeg ansambla.

Mario je otkrio da može poput takvog Novkovića i glazbu i rime; njegove sentimentalne durske (“Obriši te suze mama”) ili u kombinacije molskog versa i durskih refrena (“Čuvaš li još moja pisma”) ili ponajprije kad rabi one općepoznate narodne mudrosti, već u uhu publike, o kojima su napisane knjige ili izvezeni zidne dekoracije (“Srce tvoje i moje u ljubavi stoje”; sve one bile su od velikog uspjeha za njihove interprete i naglo porasli ugled, ali i džep mladoga autora. Treba reći, prevarili su se mnogi koji su u tom jednostavnom modelu temeljenom na tri, četiri, nerijetko i samo dva akorda, vidjeli lak put do slave. Epigonstvo nije garancija uspjehu. No, Mario je unosio i svoj sentiment emocionalnog ravničara u spoju romance, šansone i vlastita glazbenog odgoja, zato u rasponu od marjanovićevske “Hvala vam, prijatelji” do novkovićevske “Lagala je da me voli” čujemo taj neuvijeno sentimentalni stih i starogradski duh, pun prostora za dramatična acceleranda i ritardanda. Reklo bi se da je Mario u osamdesete ušao s magisterijem tražena dijagnostičara zvučne kolne u životu običnog čovjeka.

80-e

Tamo gdje se štedio kao skladatelj lakoćom je krojio rime na muzičke motive svojih kolega-prijatelja prije svega Rajka Dujmić i upravo Đorđa Novkovića. Nova karijera Nede Ukraden započela je 1982. s “Vrati se s kišom” u suradnji s Rajkom te “Ne zovi me u ponoć” i “Piši mi” s Đorđem. Istodobno tinejdžerskim megazvijezdama Srebrnim krilima za njihove albume “Ša la la” i “Zadnja ploča” napisao je gotovo sve tekstove kao što je tijekom 80-ih na skoro svakom LP-ju Novih fosila pravio društvo Rajkovim prvim suradnicima Tei Volarić, Močilu Popadiću, ili potom Zrinku Tutiću i Stevi Cvikiću. Neke od hitova Jasne Zlokić, pobjedničku sa Zagrebfesta 1984 “Povedi me”, “Pjesmo moja” sa Splita 85, Mariju osobito drago “Pismo” sa Splita 86, potpisao je s Rajkom Dujmićem.

Na Zagrebu 82 pobijedila je ”Zaboravi sve”; još jednu s Marijevim stihovima, otpjevao je prvi važan glas njegove pjesme Zlatko Pejaković na glazbu lidera Srebrenih krila Vlade Kalembera, s kojim je Mihaljević napisao niz skladbi. Zanimljivo na Zagrebu 81. osvojit će prvu nagradu žirija s vlastitom “Zar još želiš nešto više” na tekst Adama Rajzla (književnika i novinara s kojim je imao još nekoliko suradnji), pjevat će je Zdenka Vučković, tijekom osamdesetih već pomalo na izlazu iz gornjeg estradnog doma. Obuzet mišlju da zaslužuje više napisat će joj niz skladbi ambicioznijih nota izvedenih na prestižnim festivalima (dva puta na sarajevskom Vašem šlageru sezone, na Splitu i Opatiji, pa opet na Zagrebu 1985., 1986, i 1989,) u bogato orkestriranim aranžmanima Zdenkinog životnog partnera legendarnog Kreše Oblaka Kode. Tekstove su pisali drugi, spomenuti Rajzl, Duško Maričić (osječki prijatelj), Vojo Šiljak, Drago Britvić te prije svih Ivica Kasumović, skoro mu vršnjak i radijski kolega (rođen 1950., tonac Radija Zagreb, a potom i šef tehnike Hrvatskog radija). Kao da je ponajprije u njemu našao srodnu dušu što je mogla ući u njegove note, jer će mu baš Kasumović, jedan od onih poput Pavičića, Krznarića, Saboleka, Tarabića što su počeli s Novkovićem, napisati dvadesetak pjesama u vrijeme dok je on gostovao među Rajkovim i Đorđevim akordima.

Jednom je na pitanje što je on ponajprije: tekstopisac, pjesnik ili skladatelj, odgovorio: “Pjesnik i kompozitor sam iz svoje, a tekstopisac iz tuđe potrebe”. S glazbom mu dolaze i riječi i onda nastaje potpuno njegova skladba. Tekstove piše na poziv prijatelja, na glazbu za koju će on uskladiti metriku svog stiha, a poeziju slobodnog ritma i čiste rime na poziv “odozgo”. Ako mu se pak svide ponuđeni versi osjetit će želju da ih uglazbi. Tako će nastati suradnje s Kasumovićem, Krznarićem, Rajzlom, Maračićem, Šiljkom, Jurasom…Da, kad se spominje Krste Juras i “versi koje će poželjeti uglazbiti”, jedne je Mario dobio od tog šibenskog poete. Pokušavao je naći akorde “pismi tihoj što sve bi rekla u dvi riči”, ali nije uspijevao, Onda se sjetio svog kolege, s kojim je također napisao neke skladbe, Dušana Šarca i sinulo mu je: Pa on je taj, njemu pripadaju ti versi, ako itko može, može on. Priča mi Mario: “Dao mi tekst Krste Juras i ja napravim pjesmu, ali nisam bio baš zadovoljan. Kad sam pio nisam vozio, tako s neke veselice mene Šarac vozi doma. Doveo me pred stan, sjetim se i kažem mu, kao da ću mu time platiti uslugu, imam jedan tekst već dvije godine, napisao sam glazbu, ali nisam zadovoljan. Evo ti ga, u džepu mi je, pa ti komponiraj. Ipak si ti Šibenčanin, a pjesma se zove ‘Šibenska balada’”. I bilo je tako, tako je rođena himna jednog grada, rekao bih, i puno više od toga

A njemu je par godina poslije pokucala glazba “prišla i rekla, helo…” pa ispričala malu priču o ljetnjem susretu, toliko običnu, a ipak pokazat će se toliko posebnu: “znao sam samo o njoj da zove se Džuli”. Tako je nekako u kasnu zimu, u doba skijanja, Marija iznenadio mladi Danijel Popović s refrenom koji je pomalo sličio na ono oberkrainersko jodlanje: “Džuuuuli”. S debitantskim albumom iza sebe, unatoč muzikalnosti, gitarističkom i vokalnom umijeću i Novkovićevoj velikoj potpori u pjesmama i produkciji – sve tekstove napisao je Željko Pavičić – indikativnog naslova “Bio sam naivan”, na tržištu već nekoliko mjeseci (od listopada 1982.), činilo se neće opravdati očekivanja. Danijel je šansu vidio u natječaju Eurovizije koji je slijedio u travnju te 1983. u Munchenu. Na Marijev komentar “pa RTV Zagreb je ispunila svoju kvotu od dvije pjesme” (slučajno za obje je napisao tekstove, za Rajkovu “Volim te od 9 do 2”, zajedno s Momčilom Popadićem, koju su dakako trebali izvesti Novi fosili i Novkovićevu za Mišu Kovača “Posadi cvijet”), odgovorio je da će kao Crnogorac po ocu, majka Belgijka, rođen u Podgorici, ići preko tadašnje RTV Titograd. Mario je napisao tekst za petnaest minuta i zapisao note koje je odnio nezaobilaznom studijskom magu Mati Došenu. Kraj znamo. U ožujku, u Novo Sadu, na izboru jugoslavenske predstavnice, tzv. Jugoviziji, neočekivano je pobijedio ispred favoriziranih Fosila i nove zvijezde folka Lepe Brene (usput koja je s pjesmom Kornelija Kovača “Sitnije, Cile, Sitnije” zauzela tek 7. mjesto), potpuni autsajder Danijel Popović. Potom, skepsom ispraćen, još veće iznenađenje postigao je zauzevši u bavarskoj prijestolnici za svega bod zaostatka 4. mjesto, a ni sam vrh luksemburške Corinne Hermes svega 17 bodova ispred, dakle nije bio dalek. No, više od svega odjeknuo je kontinentalni uspjeh pjesme i njezina interpreta začinjen brojnim turnejama (prije svega po skandinavskim zemljama) i cover verzijama, a album “Bio sam naivan”, od proljeća pojačan s “Džuli”, doma je zaslužio diskografske fanfare enormnom prodajom prebacivši 700 000 primjeraka već do kraja iste 1983! Prema zvaničnim podacima SOKOJ-a tako brzo to nije uspjelo nijednoj ploči ni prije, ni poslije. “Džuli”, ta jednostavna pjesma sa zaraznim alpskim zovom i retro-zvukom poletnog rockabillyja ostavit će zlatan otisak međunarodnog uspjeha u analima pop glazbe ovih prostora. Sljedeće 1984. novorođenoj eurovizijskoj zvjezdi napist će, s iznimkom jednog Željka Sabola, tekstove za čitav album. Usput, 40 godina poslije na izmaku 2023. Hrvatska diskografska udruga dodijelila je Danijelu “Multiplatinum award” za najprodavaniji album svih vremena na prostorima bivše SFRJ. Album “Bio sam naivan” je prodan u 1.200.000 primjeraka!

Samopoštovanje

I dok je njegov status svojevrsnog estradnog celeba, popularnog radijskog voditelja, festivalskog konferansjea (kada je objavljujući imena laureata znao uzviknuti i svoje vlastito!) i konferansjea Velikih revija Jadrana (Interpublicova glasovitog Lord Extra Festivala, prepuna glamura, duhanske dimne zavjese i alkoholnih isparavanja), sredinom osamdesetih doživljavao svoj klimaks, usporedno birajući si uloge autora, skladatelja i tekstopisca, potpuno ispod radara pošla je njegova prva samostalna LP ploča “Sve moje ljubavi”, njegovi nastupi na Festivalu šansone u Rogaškoj Slatini, pa čak i ona dva solistička na Zagrebfestu ‘87 i ’88: “Sve manje je ljudi kao moj djeda” i “Pa šta”. Drugim riječima njegovo iznenadno kantautorsko utjelovljenje očito nikoga nije iznenadilo, ali ni posebno dotaklo. Sam će reći da je snimajući 1986. album “Sve moje ljubavi” u studiju Muzičke produkcije RTV Sarajeva, pjevajući “Vasu Ladačkog”,”Jedne noći u decembru”, “Vrbe”, “Trešnjevačku baladu”, “Zažmuri”, “Još samo večeras”, Muko moja”, “Ključ je ispod otirača”, “Moj Zagreb” i “Pjesmu Osijeku” (očeve pjesme), “Vse manje je dobrih gostiln” i “My Way”, s iznimkom ambivalentno-autobiografske “Škorpije” i “Silvi”, što ju je s Novkovićem napisao za Krila, činio to isključivo za svoj gušt, ne očekujući ništa od toga. Zapravo, kao i svi koji se u jednom trenutku karijere odluče odmoriti od vlastite pjesme, Arsen Dedić – dvije godinu prije snimio je “Kantautora”, dvostruki LP tuđih pjesama – pojasnit će da kroz posvetu ljudima ili pjesmama koje vole (ili su ih voljeli) rade neku vrst “homagea sebi”, otkrivaju nam izbor samopoštovanja, kako vlastitog tako i generacije kojoj pripadaju; na taj način također čine svojevrstan autorski iskorak, otkrivaju svoj identifikacijski kod.

Da, objavljen gotovo u tajnosti, nisam znao za taj album, ali nisam se ni iznenadio kad sam ga prije nekoliko godina uguglao. Njegovi vokalni izleti na večerima Zagrebfesta potvrda su spremnosti i umijeća nekog tko može pjevati svoje i ono što smatra sebi bliskim. Baš si mislim, unatoč očekivane znatiželje, skoro da mi nije ni važno kako pjeva (ta rekao je da to čini za svoj gušt), već što pjeva: to govori o njemu i naraštaju kojem pripada, i mogu reći da mi se sviđa. I to je dovoljno, to je ono što njega i dobar broj nas određuje. To je taj trenutak samopoštovanja.

Jedno drugo samopoštivanje čekalo nas je samo koju godinu poslije. Nismo željeli rat, ali on je stigao. Samopoštovanje se branilo i glazbom. Muze nisu šutjele. Stigle su “Od stoljeća sedmog”, “Moja domovina”, “Bože čuvaj, Hrvatsku”, rat je dakle počeo i vapaj “Stop The War In Croatia”, kolikogod bio važanm nije bio dovoljan, kriknulo se s “Hrvatinama”. Čovjek koji je samo par godina ranije “Svim mojim ljubavima” praktički promicao muzičko jugoslavenstvo rekao je da nije bilo vrijeme za molitvu već marševsku budnicu. A nije prošlo dugo: Tri godine prije prihvatio se uloge miritelja, pokušao je prekinuti gotovo dva desetljeća dug bojkot njegova tinejdžerskog idola Đorđa Marjanovića što ga je tiho provodila hrvatska javnost. U vrijeme Hrvatskog proljeća medijski isfabriciran antagonizam između Vice Vukova i srpskog pjevača od prvog je učinio nacionalnog martira, a drugi je postao u Hrvatskoj persona non grata. Mario, koji je osim one finalne ode napisao Marjanoviću i “Muzikante”, još jednu pobjedničku s Večeri šansonu na Beogradskom proleće 1977., baš u vrijeme kada je pjevaču otkazan koncert u Lisinskom zbog navodno svega dvije prodane ulaznice, desetak godina poslije bio je spreman zagladiti mitologizirani sukob zajedničkom nastupom na pozornici Zafrebfesta 88. Za to je napisao skladbu simboličke poruke “vozovi, vlakovi / ko naši miješani brakovi/ neka mi neko pokaže znak/ gdje voz se pretvara u vlak,,,”. Bili su to stihovi kolege, radijskog i televizijskog veterana, popularnog voditelje i novinara, i sve češće pjesnika, Voje Šiljka; direktor festivala Drago Diklić spremno je prihvatio zamisao. Prihvatila su i obojica pjevača, ali rigidna politika hrvatskih komunista nastavila je neizgovorenim zabranama: 1986. bio je neprihvatljiv Bregovićev pokušaj da na Dugmetovom albumu “Pljuni i zapjevaj Jugoslavijo” Vice otpjeva međimursku “Rožica sem bila”; prerano za Vicu bio je i taj nastup na Zagrebfestu 88, premda naizgled u korist jugoslavenskoj paroli “bratstva i jedinstva”, a krajem iste 1988. Jugotonu je odbijen prijedlog da Vukovu objavi LP “Bella Italia – pjesme za sva vremena”, nešto što će konačno u ljeto sljedeće 1989. uspjeti Suzyju, a potom i Dvorani Lisinski s euforičnim nizom od 14 povratničkih koncerata. “Vozove, vlakove” otpjevali su Jasmin i Nešo – prvi i zadnji put.

90-e

A Mario koji je bio spreman ispravljati krive Drine, spajati nespojivo, jednako je bio spreman u neželjenom ratu uzeti pušku i postati Hrvatina. Drugog izbora nije bilo. Dobro, otišao je na front s mikrofonom, i skoro poginuo. Danas ne voli tu pjesmu, ali onomad je mnoge bodrila. Reći će da mu je autentični pjevač-bojovnik Marko Perković Thompson, u Munchenu na jednom ratnom gostovanju 1993., upao u garderobu s bocom whyskija kao zahvalom zbog inspiracije za “Čavoglave”, pjesmu koja će mu donijeti slavu.

S Đukom Čaićem tenorom nabijenim emocijama snimit će nešto poput proglasa duhovnih promjena u jesen 1990. album “Križni put – Hrvatsko proljeće 1990,”, niz skladbi njegovih i suradnika mu: Zdenka Runjića, Frane Šiška, Špišića i Fiamenga, prepunih domoljubnog zanosa. Bit će to vrijeme Stepinčeve katedrale (za Šerfezija će s Nikicom Kalogjerom napisati “Nek pomogne nam dragi Bog”). Those were the days!

A onda će doći “Hrvatine” i “Hrvatine Herceg-Bosne”, “Rock za Hrvatsku”. Zakratko bit će tu “Crnino, slavonska sudbino”, ali Zlatku Pejakoviću će poručiti “Nisam te zaboravio”. Pjevač je te 1992. s obećanjem da će sljedeća biti njegova objavio album znakovita naslova “Zlatko Pejaković 93”. Naoružan pjesmama onoga što je zauzeo Novkovićevo mjesto – Tonča Huljića s potporom Runjićeve GIS-Skalinade, zaista je sljedeće 1993. postao jedan od najuspješnijih albuma hrvatske “ratne diskografije”. Na Melodijama hrvatskog Jadrana, na Večeri zabavnih melodija, prvu nagradu ocjenjivačkog suda osvojit će u Zlatkovoj izvedbi Marijeva “Tamburica i mandolina”. I kao da smo odjednom bili na onim počecima ove priče: iste godine “Tamburicu ja, mandolinu ti”, Pejakovićev album za Orfej, ozračen duhom zlatnih žica tambure pod ravnanjem njezinih avatara Siniše Leopolda i Zlatka Potočnika, napisali su Mario i Branimir, njegov 18-godišnji sin iz braka s Majom Gorše, nekada članicom jednog od prvih ženskih rock sastava zagrebačkih Lutki i aktualnom urednicom Hrvatskog radija. Započeo kao klinac, reći će Mario, “američkim aranžmanom” za “Hrvatine”, najavio je asistirajući ocu blistavu budućnost i rijetko naslijeđe jedne glazbom definirane obitelji. Je li to estrada počela ponovno disati punim plućima? Sudeći po Mihaljevićima i “U se, na se, zna se… (Zlatko 95)” (od deset naslova Mario je napisao sve osim jedne skladbe Kornelija Kovača i jedne upravo sina Branimira, koji je obavio posao aranžera i producenta), i ovako simbolički – jest. U se, na se, zna se…pijem ja…zadnja momačka večer…sve su seke ko jabuke…synth-tambure i Zlatkov snažni tenor slavit će slavonski hedonizam. Ako se ne varam bio je to posljednji Marijev veliki autorski zagriz, Dalje je asistirao uglavnom tekstovima u Branimirovoj karijeri koji će poslije 1996. i solističkog eponimnog albuma objaviti kao pjevač-autor još dva (“Ide, ide vrijeme”, “Zidovi”) – od kada je na tekstovima više od tate Marija surađivao s Farukom Buljubašićem poznatijim kao Fayo – usporedno kao skladatelj, aranžer i producent sve više tražen među brojnim imenima hrvatske i regionalne pop scene. Potom od 2000-ih pratimo ga isključivo u tim ulogama kao jednog od neupitnih glazbenih mogula.

Zagrli život

Mario je usporio, doživio je infarkt, prestao je piti i pušiti, sreo novu ljubav Dinu Mešić i poslije jedanaest godina hodanja oženio se treći put, kroz sve to vrijeme pisao je selektivno za Sanju Doležal, Mišu, Kalembera, Kiću, Slavonske lole, Nedu, Željka Bebeka, Jasmina Stavrosa, neke od hrpe projekata koje je vodio Branimir; hitovi poput Stavrosova “Šarala je” i “Svatovske” za Maju Šuput, postali su svojina publike koja tulumari sa svojim izvođačima, ali na pragu 2020-ih pojavio se mladić koji je Marija potaknuo ponovno na puni angažman. Od Dore 2005 i “Proljeća”, prve uspješnice Luke Nižetića, nanizalo se pet albuma, a za onaj 2022. “Ludilo brale”, vrhunac njegove karijere, potpisali su osam od deset ukupno – Mario i Branimir. “Ludilo brale”, “Ostani dite”, “Ae”, “Kad se rodiš usrid Splita (Grand Prix Splita 2022, dolazi rame uz rame s “Nima Splita do Splita” i “Ništa kontra Splita”) i “Zagrli život”. Posljednja 2023. “Različito isti”, oda je ljubavi i razumijevanju u različitosti, možda će na papiru kako to biva s pop pjesmama djelovati prikraćeno za svoju muzičku dimenziju, ali kad su Marijevi stihovi spojeni s Branimirovom glazbom u Lukinoj izvedbi dobivamo jednu od onih rijetkih malih himni domaćeg power-popa kakvu sam, recimo, zadnjih godina čuo u onoj Dečakovoj i Massimovoj “Mali krug velikih ljudi“: “Probudi me/ sjeti me zašto smo oduvijek tu/ jedna je istina, poštujmo nju/ nema oni, il´ mi, samo ja i ti, u ljubavi…”, refren koji će prijeći u most provale emocije: “svatko od nas poseban je lik/ zato neka se čuje moj krik”, I čuje se! Luka je uzbuđeno objašnjavao svoj novorođeni entuzijazam: “Mario Mihaljević je tip koji piše takve tekstove da se smrzneš. Sam Bog mi ga je poslao, ja kažem da mi kopa po glavi koliko dobro pogađa moju emociju, moje trenutno stanje i to pretoči u riječi. To je stvarno fenomenalno i teško je danas naći autore koji će pisati pjesme kao da si ih ti sam napisao.”

Da, Marijeva znatiželja glazbenog istraživača šarena svijeta nota i lirska crta pjesnika vodila ga je preko pedeset godina raznim rukavcima i meandrima glazbe. Pjesništvo, rekli smo, odvaja od stihotvorstva, objavio je 2006. u samizdatu “Eterične pjesme”, potaknuo ga je sam Danijel Dragojević, a 2017. izašla mu je zbirka epigrama i aforizama “Bilješke iz Alanfordije”, što nastavlja na Facebooku kao “mariograme”. Pored trajne zadaće pisanja za najveća imena zabavne glazbe (surađivao s više od njih 130, zanimljivo Tereza je kažu jedina uz koju se vežu imena četiri generacije Mihaljevića: djeda Branka, sina Marija, unuka Branimira i praunuka Mateja!), ranih 80-ih srest ćemo ga u vodama funka kada je Ariana Kerliua, makedonskog Albanca predstavio na Zagrebu 81 skladbom “Do posljednjeg daha” (na tekst Ivice Kasumovića), a istom stigao prepjevati pola američkog albuma za PGP RTB, ploče jednostavnog naziva “Arian”, koja će se prije nekoliko godina naći na svjetskim top listama raritetnih izdanja među ljubiteljima funka. Sredinom dekade pomoći će legendarnom Mariju Kinelu da nekad zagorskom pjevačkom wunderkindu Radeku Brodarcu dopuni album mediteranskih grčko-talijanskih uspješnica vlastitim skladbama u tom idiomu nazvan “Buzuki i mandolina”. Da bi godinu, dvije, potom Eliju Pisku, istarskom Miši Kovaču, napisao hrvatsku polovicu talijansko-hrvatskog LP-ja “Una notte cosi’” (druga polovica pripala je Tršćaninu, D.J-u, producentu i rokeru Ginu D’Elisiju, Marijevu suradniku na zaboravljenom “Sve moje ljubavi”). A nedavno za Doru i veliku Zdenku Kovačiček napisat će “Love, Love, Love” pjesmu koja kao da je izašla iz kajdanke jedne Ette James ili Janis Joplin. Moglo bi se reći da ga iznad svega, čitavih pet desetljeća, tjera upravo potreba da traži savršen akord pjesme ljubavi, mira, tolerancije i različitosti, onaj ideal Woodstock generacije čije tragove nalazimo još od VŠS-a 1977. i Rezonansine “Neka svijet bude orkestar”, ili u onoj iz 2010. (opet sa Zagrebačkog festivala) “Gdje je ljubav”, koju je otpjevao dobri, ali nepoznati Saša Kovač, pa 2017. ponovio jedan skoro perfektan duet Mancea i Olivera Dragojevića. Konačno tu je topla Nižetićeva “Zagrli život”. Beatlesi bi rekli “All You Need Is Love”.

P. S.

Nakon toliko godina nadvladala je znatiželja muzičkog urednika i konačno sam preslušao “Sve moje ljubavi”, veći dio tog potisnutog albuma. Mogu posvjedočiti da je riječ o čisto dobroj, poštenoj ploči, potpuno u skladu s onim komentarom o samopoštovanju. Ako čemu mogu prigovoriti jest na nekim mjestima nepravedno, ili točnije nepotrebno potisnut, tijesno među instrumentima, baš ono oko čega su se javljali upitnici – Marijev vokal.

I još nekoliko biografskih crtica. Povukavši se s bojišnice osjetljiv na nepravde odustaje i od matične kuće, honorira na Radio Krapini, od 1995. bit će direktor radija u Delnicama, a onda će se na poziv odgovornog urednika Drugoga programa Hrvatskog radija, danas na nažalost pokojnog Duška Radića, 1997. ponovno vratiti u poznati ambijent iz kojeg će se 2008., poslije infarkta, povući u invalidsku mirovinu. Dalje, sve bila je muzika. Glazbena obitelj: jedinstveni Mihaljevići. Istina djeda Branka nema od 2005., ali tu su uz Marija, sin Branimir, snaha Sandra (redateljica video klipova), njihovi Marko i Matej, oba talentirani glazbenici, te Matko i Marija iz drugog braka s Anitom Šikić, oboje pišu, a Marija će ove godine i na Zagrebački festival. Mario se primio biografije Novih fosila. A tko će ako neće on! U međuvremeno, iako bez Porina prošle je godine ovjenčan nagradom Hrvatskog društva skladatelja “Milivoj Koerbler” “kao skladatelj, tekstopisac, radijski voditelj, novinar i pjesnik za cjelokupan autorski rad na području popularne glazbe”.

Jedan uzbudljiv životopis podsjeća me svojom dinamikom i turbulentnošću na onaj Tome Zdravkovića, samo sa sretnim krajem. Da, kada bi se snimao film, zvao bi se sigurno “Mario”.

19.06.2024.

Published On: 19. lipnja 2024.