180. Trinaest godina od POR-a – repriza 23. i 24. emisije Igor Berecki – Doc – 12.05.2024.

180. emisiju otvaramo glazbenim blokom u kojem slušamo autorsku glazbu osječkog klavijaturiste Tomislava Erharda Pacovskog, koji je inače klavijaturist Passage banda.

Nakon lagane instrumentalne glazbe sjetit ćemo se 23, i 24. emisije Draženov glazboplov iz lipnja 2021. godine.kada nam je gost bio Igor Berecki – a povod je bila. deseta godišnjica od održavanja koncerta pod nazivom POR – Povijest osječkog rocka. Večeras ćemo poslušati ove dvije emisije spojene u jednu kako bismo se još jednom sjetili ovog koncerta o kojem se i danas priča, onako sa suzom u oku. Od ove emisije, nažalost,  napustilo nas je još nekoliko glazbenika koji su bili dionici ovog koncerta i vjerujem da će osječkim glazbenicima biti drago da se još jednom podsjetimo na izuzetnu atmosferu koju je donijelo ovo druženje i muziciranje u drevnoj osječkoj Tvrđi 

23.  povijest osječkog rocka – Igor Berecki I dio

Igor Berecki Doc je liječnik, humanitarac, glazbenik, crtač, dizajner i kako se to danas kaže influencer jer njegov FB profil prati više od 20.000 pratitelja. Igor je ujedno i jedan od tri pokretača koncerta POVIJEST OSJEČKOG ROCKA – POR koji je održan 10.06.2011.  Čovjek kojeg poznajem još iz vremena Kluba Muzičke omladine i s kojim je uvijek lijepo komunicirati i surađivati. Gostovanje u emisiji, upriličeno je dan prije desete obljetnice POR-a i to namjerno. Čekali smo ovaj dan kako bi obilježili obljetnicu.

Igor: 1976. godine je moja obitelj doselila u Osijek, na Sjenjak i tu smo bili u zgradi koja je bila jedna od prvih na Sjenjaku. Radnjak je još stajao na raskrižju. Za mene je to bila velika promjena i veliki doživljaj jer sam iz Vukovara došao u Osijek, koji mi se tada činio kao velegrad. Bio sam u najboljim momačkim godinama, kada je samo trebalo imati gitaru, znati malo svirati i cijeli svijet je tvoj. Osijek je tada živio punim plućima i ja sam po dolasku uspio prisustvovati čak na dva koncerta u legendarnom „Radnjaku“. Nažalost nakon toga je ostala samo „Rupa“, koja je umjesto da bude kulturološka rupa, postala nešto što je kulturološki izdiglo to mjesto u nešto što je u okvirima tadašnje Jugoslavije, postalo prilično važno mjesto za nastupe i okupljanje poznatih i jakih sastava iz cijele Jugoslavije. To je bilo „Osječko ljeto mladih“, nekakav Dražen Dragušica je bio jedan od organizatora, tu je postojala Muzička omladina Jugoslavije/Hrvatske/Osijeka i ja sam se uključio u neke organizacijske stvari i čak smo išli u Grožnjan u „Kulturni centar međunarodne federacije Muzičke omladine“, gdje smo pohađali seminare za organizaciju programa u kulturi. I mi smo se preko Kluba Muzičke omladine, koji si vodio, dobro se sjećam „slušaonica“ povezali, a uz to je bio „moving“ i puno mladih glazbenika se kretalo u tom okruženju i u to doba to više nisu bili obični čupavci – reproduktivci, nego su već počeli stvarati nešto svoje. Paralelno se počeo događati „novi val“ u Zagrebu. Logika je govorila da ta „rupa“ i STUC koji je tamo izrastao bude mjesto na kojem će se okupljati mladi bandovi. I doista Osijek je ubrzo imao dvadesetak, tridesetak novih malih bandova koji su se stvarali, između kojih su se ljudi izmjenjivali, cirkulirali. Neki su tek počinjali i učili osnove da mogu nastupati, ali Osijek u prijelazu sa sedamdesetih na osamdesete nije imao ni jedan narodnjački klub, narodnjaci su se mogli svirati u nekakvim birtijama sa tri stola, a za uzvrat u STUCU, kod „Školjke“ u „Rupi“ u „Želji“ u „Centralu“ u „Bastionu“ u „Royalu“ i to ne prigodno, nego gotovo svakodnevno se sviralo. Dakle, unutar grada se stalno nešto događalo, ne želim ni pričati o nečemu što se događalo izvan grada. Ono što je bilo sjajno je bilo to da su izvođači, dakle ti bandovi, bili generacijski poput publike i to je stvaralo posebnu atmosferu. Dolazili su im prijatelji i poznanici i stvarno je to bila prava stvar. Tu svakako veliku ulogu ima i Radio Osijek, koji je u to doba bio jako važan za te mlade sastave i koji je imao posebno mjesto čak na razini Jugoslavije. Radio Osijek je imao specijalnu emisiju za Demo bandove, što znači da se radilo planski i sistematski, a to si radio ti. Tu je bio i sustav natjecanja, a najbolji su imali nagradna snimanja, što je u to doba bilo neizmjerno važno i nedostižno za te bandove. Te sedamdesete godine su bile godine, nešto boljeg ekonomskog napretka u odnosu na prethodne pa su si članovi bandova mogli priuštiti neke stvari koje samo prije deset godina, njihovi prethodnici nisu mogli, a to su bolji instrumenti, miksete, mikrofoni, pojačala, tako da je i to pridonijelo nekakvom bumu. Više se nije razvlačilo opremu od jednog Sime Škrbića opremu po cijelom Osijeku. I glazba koja se svirala u Osijeku, zvučala je jednako zanimljivo i svježe poput one koja se svirala u Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu. Sve ovo o čemu govorimo je bio temelj koncerta Povijest osječkog rocka, jer to su bandovi koji su djelovali od sedamdesetih pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. Dvadeset pet godina nakon toga, a dvanaestak godina prije nego mi razgovaramo pojavio se Face Book, društvena mreža koja je počela spajati ljude koji su nisu dugo vidjeli i čuli. Ili pak nisu znali gdje je tko. Tako sam i ja bio uz glazbu i na Face booku, a ljudi su me pamtili iz tih vremena. I tako se na FB-u pojavila jedna zanimljiva crno bijela fotografija, snimljena na „Topoliku“, tamo je bila jedna sasvim dobra rock pozornica s dobrim razglasom na kojoj je bilo petnaestak čupavih ljudi koji su se tu našli nakon postavljanje pozornice, a prije večernjeg nastupa. Svi su bili dobro raspoloženi i onda smo se počeli podsjećati, tko je ovaj?, tko je onaj? Nekih smo se odmah sjetili, nekih ne i onda je počela zafrkancija – „O kako si bio lijepo mršav, gdje je ovaj, gdje je onaj, a ružan si kao nekad“  i tako su se korak po korak vratila sjećanja i počele su stizati fotografije s raznih nastupa. „Vidi me ovdje/ tu smo svirali/ gle kakvu sam kosu imao“ – i malo po malo želja za ponovnim okupljanjem se pojavila. Od tih stotinjak ljudi s kojima sam se ja povezao bilo je nekakvih dvadesetak bandova i pojavile su se neke fotografije, sjećanja, a od tih stotinjak ljudi nekakvih šest ili sedam su ostali profesionalno ili polu profesionalno u glazbi. Svirali su kao teenageri, a onda su se „uozbiljili“, upisali studije, poženili se, postali liječnici, inženjeri, mafijaši, sve ono što se postaje u životu. Ostali međusobno povezani ili nepovezani, stigli se posvađati za cijeli život i nikada neće s nekim pričati jer su na nekakvoj svirci ostali dužni nekakvog „cenera“ i tko zna što. Ali to su bile priče koje su nekako zastrujale i došlo je do ideje da se na FB napravi grupa koja bi se zvala „Povijest osječkog rocka“ i u kojoj bismo se, da ne trujemo ostatak Face Booka okupili. I zaista smo se okupili, a javili su se i ljudi koji više nisu u Hrvatskoj. Javili su se ljudi koji su u Sarajevu, Srbiji, Poljskoj, Švedskoj, Norveškoj, Španjolskoj, Francuskoj, kojegdje. „Gdje ste ekipa?“ i tu se onda rodila ideja da vidimo mogu li se ponovo sastati bandovi koji su se raspali prije dvadeset godina i koji više ne postoje i iza kojih je ostala možda neka demo kazeta. I onda se odjednom stvorila želja da ljudi žele pokušati ponovo svirati zajedno – i to je bilo to! Dalje je sve bila samo stvar realizacije ideje koja se izrodila u koncert kojega su mediji, kada su čuli za tako što, doživjeli kao najveći revival od dvadeset i dva ili dvadeset i tri banda koji više ne postoje, a ponovo će se okupiti na jednom mjestu u isto vrijeme i da odsviraju stvari koje su nekada svirali. Neki su to čak prozvali i „Osječkim Woodstockom“, a jedno vrijeme je netko to pokušavao progurati do Guinessove knjige rekorda, jer navodno nije nikada toliko veliki broj nanovo sklopljenih bandova svirao na jednom mjestu zajedno. Za organizaciju POR-a najveći dio volonterskog rada su pored mene odradili su Berislav Crnković i Robert Predrijevac. Iako se u početku činilo da su neki ljudi potpuno nespojivi, jer su dvadesetak godina u svađi, za koju ni ne znaju kako i zašto se dogodila, bilo je fantastično vidjeti te ljude, sada puno starije, deblje, ćelave i sijede kako sve zaboravljaju onog trenutka kada su se sreli i zagrlili sa svojim nekadašnjim legama iz banda i sa suzama u očima si opraštaju nešto što su već davno trebali oprostiti. Moram reći da zaista devedeset posto ljudi koji su se pojavili na koncertu više uopće nisu svirali. Dobar dio ih više nije imao svoje instrumente, neki su po prvi puta nakon dvadeset godina izvadili svoje instrumente s tavana i podruma, kupovali žice da osposobe svoje instrumente da bi mogli na njima svirati. Vježbali ponovo nešto što „nikad ni nije bilo zaboravljeno, jer su se stvari jednostavno vratile u trenutku kad su počeli svirati“ . Nakon toliko godina sve se jednostavno odjednom vratilo. I na kraju su se oni zahvaljivali nama što smo to organizirali, umjesto da se mi zahvaljujemo njima što su došli, jer su dobili priliku, baš kao u nekakvom vremeplovu vratiti stvari natrag i pomladiti se kroz takav nastup. Koncert je trajao preko pet i pol sati i doista je tamo trebalo biti. Bilo je to žestoko, iskreno u jednom malom prostoru „Minitetara“ u Bastionu i morali smo na kraju izdavati propusnice jer nisu svi mogli stati, a napravili smo i mogućnost da se sluša u dvorištu i napravili video projekciju jer su došli prijatelji, djeca. A izravno ga je prenosio i Radio Osijek. To je bila neponovljiva atmosfera, puno emocija, nostalgije, sreće, uzbuđenja. Jednostavno je trebalo biti tamo da se to doživi. Zaista je lijepo sada pričati o nečemu što se događalo od sedamdeset i pete pa do kraja osamdesetih, pa onda jedna pauza od dvadeset pet trideset godina, onda okupljanje na POR-u – dvadeset pet godina nakon što su ti bandovi prestali postojati, rasuli se i sada deset godina od koncerta. Dakle, gledamo na neke bandove koji su postojali prije trideset pet – četrdeset godina u Osijeku. Zanimljivo je da su posebno emotivne bile tonske probe i postavljanje opreme, jer su se tu obnavlja prijateljstva „Gdje si ti sve ove godine? Što si radio? Gdje si bio? Kako žena, kako djeca? Koliko ih imaš? Bilo je bezbroj pitanja i odgovora“. Oni su se fizički promijenili – pogubili kosu, dobili kilograme, ali je između njih ostao jedan rockerski štih, dobra zafrkancija koja je u jednom trenutku eksplodirala te večeri na koncertu. Koncert je stvarno bio svjetski, doživljaj je bio apsolutno neponovljiv, atmosfera jednog pravog rock kluba. Oni su se dobrim dijelom uspjeli nekako ugurati u onu odjeću koju su nosili u ono doba kad su svirali pa su tu bile te kožne jakne i šeširi, sva ona moda koja je tada bila popularna, pa su neki čak ponovo otkupili svoje gitare koje su prodali prije dvadesetak godina kako bi te večeri stvari koje su sami pisali, mogli odsvirati na svojim originalnim instrumentima. To je bilo ono – stvar koju nisi čuo dvadeset i pet godina, ali kad krene znaš svaki ton i svaku riječ. Na probama su neki prvi put uzeli instrument nakon dvadeset i pet godina, ali kad su krenuli odjednom su sve ponovo znali. Znali su tko gdje stoji, kad su pauze, kad treba zagrmjeti. Ta atmosfera je prešla na nas organizatore, a i ti si također bio tamo jer si prije dvadeset i pet godina bio živi i radijski voditelj brojnih koncerata, a sada si opet bio tu i tada smo svi – i ti i ja – jednostavno sve je bilo kao nekad. Čovjek si u nekim godinama poželi – vratiti se natrag – mi smo te noći u tome uspjeli. Vratili smo vrijeme dvadeset pet trideset godina unatrag. Ovdje se dogodilo da su bandovi osjetili jednu generacijsku pripadnost i nije bio problem što su svirali različitu vrstu glazbe, što ih je u originalnom vremenu smetalo. Osim toga neki su zato što su tijekom tih godina od sedamdesetih do devedesetih svirali u nekoliko bandova u toj večeri također svirali u nekoliko bandova, znači u nekima u kojima su počinjali pa onda u nekima u kojima su sazrijevali i mijenjali se kako je vrijeme išlo. Bilo je nekih koji su nastupili i u četiri banda, stilski potpuno drugačiji, ali su istovremeno kao i mi organizatori bili nekakva poveznica. Ono što se najviše osjetilo te večeri je bilo zadovoljstvo zajedničkog sviranja, druženja na istom mjestu u isto vrijeme s jednim prisjećanjem kako nam je bilo prije trideset godina. Naime Osijek je u to doba imao jedan svoj rock ritam, koji se nažalost izgubio – i dolaskom rata i zbog nekih drugih okolnosti, a kada se ritam vratio, bio je drugačiji i s drugim ljudima, s novim stilovima. Ovo je bila izuzetna prilika da se vrati taj Osijek i tu priliku jednostavno nitko nije htio propustiti. Mislim da je ovo još jedna jedinstvena situacija i da nikada jedna radio postaja, naročito ne državna, prenosila ovakav događaj, bez prekida punih 4 i pol sata i zato još jednom hvala Radio Osijeku, koji je još jednom pokazao da može i želi pomoći Osječkim rockerima. Nemoguće je nabrojati sve koji su tu večer nastupili i pokušat ću se sjetiti bar nekih – „Duge“, „Timšel“, „OK Band“, s Berislavom Crnkovićem jedan od sigurno najjačih osječkih vokala i bubnjara koji je ujedno bio jedan od suorganizatora, pa Željko Nikolin, „THT“, China legendarni gitarist, pa Goran Pleslić Peko, Brnce koji je svoju gitaru lovio dvadeset godina po cijeloj bivšoj Jugi da bi ju konačno našao i na njoj svirao na koncertu, Tihomir Grljušić koji je nakon banda nastavio karijeru kao glumac u Dječjem kazalištu koristeći te svoje pjevačke sposobnosti. Robert Predrijevac koji je svirao u nekoliko bandova, danas je predsjednik udruge glazbenika Osijeka, zatim Davor Mikulić koji je nažalost pokojni, onako veliki čovjek i dimenzijom i duhom i glazbenim znanjem i ogromnim talentom za povezivanje ljudi i podizanje raspoloženja. Berislav Tonc – Lega koji danas živi negdje kod Čakovca i njega tamo isključivo zovu „Lega“, onda Ivan Fekete – Fekili legenda osječke glazbe. Nema stila koji on ne pokriva. Tu je Damir Vojvodić koji je apsolutno genijalan. Za mene postoji Clapton, Točak i Damba, a onda tek svi drugi. Tu je i Damir Galeković – Taban svestrani bubnjar – jedan od najboljih koje je Osijek imao – uz Raleta, Darija Dobeka i  Šaranovića. Nažalost i glazba se centralizirala u velikim gradovima tako da su brojni odlični glazbenici otišli iz Osijeka. A naši demo bandovi su često na raznim natjecanjima pobjeđivali na teritoriju cijele nekadašnje države. No današnja tehnologija i Internet brišu granice, tako da danas bandovi imaju veliku šansu da se ono što su snimili može plasirati u cijeli svijet. Iako su diskografske kuće, diskografske kuće koje puno toga dirigiraju. Kod nabrajanja evo sjetio sam se Danka Burića koji je otišao u klasičnu glazbu svira u orkestru zagrebačkog HNKa, nastupa s Cubismom, Rundekom i tko zna s kim, ali je došao na POR sretan kao malo dijete. Svakako moram spomenuti i Miroslava Zečića i grupu Valter koji su snimili dva albuma i bili poznati na razini bivše države. On danas radi produkciju za Igora Delača i Noelle zajedno sa svojim sinom koji je izvanredan gitarist i producent. Moramo se sjetiti i Sonija, naime Sonijevo zanimanje je jedno od najsamozatajnijih zanimanja u rock glazbi. On je bio stage manager, dakle šef tehničke službe koji je brinuo da sve štima do onog trenutka kad se band popne na pozornicu, dakle da pozornica bude podignuta kako treba, da svi instrumenti budu pripremljeni i na svom mjestu, da gitare budu naštimane. Da oni koji dodaju gitare znaju, kako da dodaju gdje se gitare nalaze, gdje se nalazi svaki dio opreme, čovjek koji stoji sa strane – ima oštro oko i kojeg glazbenici duboko poštuju jer znaju koliko ima je on važan kad je frka na pozornici. On je osoba koja je bila daleko poznatija izvan Osijeka, nego u Osijeku. On je radio velike turneje Bijelog dugmeta, kao glavni stage manager, čovjek kojega je Goran Bregović uvijek pitao – gdje je i kako je. I inzistirao da on bude u ekipi. On je toliko pomogao u realizaciji POR-a jer je to bila idealna prilika da pomogne „svojim klincima“ da je to teško opisati. No nažalost i on nas je napustio. POR je događaj koji ne da se ne može ponoviti, nego čak ne bi bilo pošteno ni da se pokušava ponoviti. Toliko stvari da se uspije  poklopiti, na tako lijep način, da sve sjedne na svoje mjesto kao slagalica, a da pritom nismo ni pokušavali napraviti nešto toliko savršeno nego se sve samo posložilo. Od pokušaja da okupimo samo par bandova do činjenica da smo napravili najveći „revival“ – najvećeg broja bivših bandova u isto vrijeme na jednom mjestu, u jednoj takvoj kvaliteti od same svirke do medijskog praćenja i jedne velike ljudske kvalitete cijelog događaja, jednostavno ne bi bilo pošteno pokušati nešto tako ponavljati. Sasvim slučajno je sve to skupa krenulo s mog FB profila i jako mi je drago da sam dio te cijele priče i neki katalizator koji je sve to kanalizirao.  Ja bih ako dopustiš završio ovu priču citatom novinara Stanka Ferića koji je ovdje kod nas snimao dokumentarac o Dinamitima i koji je rekao da Osijek u rockerskom smislu nije provincija nego je metropola rock glazbe i kulture i zaslužio je imati muzej rock baštine. Evo dio tog muzeja u radijskom smislu kroz radio valove gradiš ti, a ja sam ugradio jednu moju opeku u temelje toga i bilo bi zaista divno da to uspije.

Published On: 9. lipnja 2021.