053. – Glazbeničke nove godine

053. – 01.01.2022.

Prvu emisiju u 2022. godini započeli smo čestitkom, ali i pričom o tome kako novu godinu dočekuju oni kojima je to radni dan. Obično se spremamo za doček Nove godine u nekom drustvu ili pak lokalu. Glazbenici su uvijek imali posebne dočeke Novih godina. Trebalo je druge zabaviti, a poslije svega trebalo je odraditi i glazbeničku Novu godinu – kako je to bilo u Osijeku pričaju dvojica koji su ih puno dočekali na radnom mjestu. Davomir Brkić Daco i Ivica Bilac Žućo.

Daco: Teško mi je reci koliko sam godina dočekao radno, ali negdje od 35 do 40 godina. To je nekako bio vrhunac cijele godine, ali čak i u glazbenom smislu. Tu su se gaže dogovarale osjetno ranije, cijene su bile osjetno više, svima i glazbenicima i ugostiteljima je to bio vrhunac godine tako da je to bilo pozitivno financijski i što se zabave tiče.

Žućo: Ja sam svirao tridesetak novogodišnjih zabava, mogao bih sada nabrojati jedno dvadeset pet. Ali negdje tridesetak, još dok sam tezgario s Orionima i tako, svirali smo po raznim mjestima u omladinskim domovima i to su isto bile dobre gaže. Recimo, Fericanci pa Ernestinovo, Vrpolje to su bile velike dvorane i onda pola sela dođe na doček Nove godine. Tako je bilo.

Novogodišnje tezge su se dogovarale već u rujnu i to je često bilo pitanje prestiža, dizale su se cijene.

Žućo: sjećam se da se čak događalo, da su nas, recimo u Bastionu, odmah nakon dočeka, sviralo se dva dana, rezervirali za sljedeću godinu. Onda bi mi rekli, pa čekaj onda to neće biti ta cijena. Mislim da je grupa Hit, u kojoj je svirao Daco,  bila ta referenca po kojoj smo mi ostali dogovarali cijenu. Oni su uvijek prvi dogovorili, pa smo njih pitali koja je cijena, pa smo se svi nekako kretali oko tih cijena, koje su za današnje pojmove bile vrlo, vrlo visoke.

Sviralo se dva puta – doček i repriza, uz bitno različitu cijenu.

Žućo: Tako je bilo u hotelima. Prvi je dan bio puno skuplji. Zanimljivo je da je drugi dan uvijek bila bolja atmosfera, nego prvi. Barem meni. Jer su drugi dan ljudi bili opušteniji, nisu toliko gledali recimo na garderobu, jer to je jako bilo važno – kako će se tko obuci i kad će doći jer se radilo o hotelskim dvoranama gdje se trebalo i pokazati kao gost, ne samo zabavljati.

Gdje ste sve svirali?

Daco: u to vrijeme uglavnom smo svirali u Osijeku u hotelima, dakle bio je tu Hotel Central, Hotel Royal, bio je Hotel Psunj, postojalo je dosta restorana koji su svi organizirali dočeke Nove godine, Ovisno o tome koliko je koji bio velik, ali svaki je mogao primiti bar dvjestotinjak gostiju. To je uvijek sve bilo puno. To se dogovaralo već negdje u listopadu, a mjesec dana prije realno vise nije bilo ni mjesta. Sve je bilo prodano. Ugostitelji su bilo zadovoljni, glazbenici su bili zadovoljni. Zanimljivo je da su reprize bile nekako opuštenije i najčešće su se prodale prije nego sam doček.

Dijelom i zbog cijene, ali sve češće se slavilo kod kuće, pa se drugi dan išlo na feštu, u to doba nije bilo ovih dočeka po trgovima. To je meni bilo i bolje. Uvijek mi je bilo ljepše svirati u toplom i zatvorenom prostoru. Svirao sam i na moru i u Zagrebu u vrijeme dok sam svirao s Kićom Slabincem. To su bile nezaboravne Nove godine u Zagrebu u Interkontiju u Esplanadi. Odlično.

Gdje si bio najdalje od kuće. Da li si bio negdje gdje je bilo ljeto?

Jesam, jedanputa sam svirao u Australiji. Bili smo tamo mjesec i pol dana i svirali smo u Sidneyu, Brisbaneu, Canberri, Perthu. Novu godinu smo svirali u Sidneyu, to je bilo nezaboravno. Temperatura je bila jedno 43, 44 stupnja, dakle oni su dovukli još neke dodatne klime koje su stavili nama na binu i to je stvarno bilo fenomenalno. E to je mjestongdje bi volio svirati na nekom trgu. To je bilo najdalje i najtoplije.

Žućo koja je tvoja najdalja novogodišnja lokacija?

Žućo: Mogu reci da sam bio na dva novogodišnja krstarenja na brodovima. Krenuli iz Venecije, pa smo za Božić, Betlehem, Jeruzalem i tako. Sjećam se u Port Saidu dočeka na Silvestrovo u jednoj luci. Temperatura je bila 24 stupnja i to mi se urezalo u sjećanje, onako Afrika, toplo, sve leluja, to mi je bilo  baš jako zanimljivo.

No vratimo se još malo u Osijek u vrijeme kad nije bilo dočeka na trgovima. Kako su tekle pripreme?

Žućo: Prvo smo morali reoertoarski pripremiti, trebalo je vise plesne glazbe, nekad bi dodali i harmonikaša, ako je trebali još malo komercijalizirati. Znali smo dodati i malo straogradske glazbe, pa bi se malo pojačali glazbeno. Što je bio bolji hotel morali smo imati i bolju garderobu, nekakve leptir mašne, crna odijela. Poslije ponoći bi se presvlačili u malo ležerniju garderobu. U stvari smo se stvarno profesionalno pripremali. Uvijek smo imali voditelje, u Bastionu smo najčešće radili s gospodinom Zdenkom Dobekom. Morali smo repertoar prilagođavati za Novu godinu. Morali smo imati i neke pjesme gdje će se ljudi zagrliti i svi zajedno pjevati, jer to je bilo jako važno.

Koliko si najduže svirao na nekom dočeku?

Žućo: U Basrionu smo jednom svirali do 7 ujutro. Znaš, postoje gosti “jednogodisnjaci” koji izađu jednom godišnje i misle “Ja sam platio” i nema šanse da ga zaustaviš. Ali, sjećam se jednom u hotelu Palace u Portorožu tamo nismo za tri dana odsvirali kao ovdje za jednu večer. To su stalno bili nekakvi coctaili, nazdravljanja otišli su u kockarnicu i jedstavno nije bilo štimunga, ali smo dobro bili plaćeni.

Daco, Hitovci su bili poznati po tome da su mogli dugo izdržati.

Običaj je bio do jedno pet šest ujutro i svi smo imali dobru kondiciju što se toga tiče. Mogli smo dugo stajati na nogama, svirati, ponekad smo se i mi dobro zabavljali. Mislim da je bilo lijepo i nama i publici. Bilo je to lijepo.

Fešte ovog tipa podrazumijevaju da se ljudi malo vise opuste pa tu bude i malo alkohola. Da li vam se dogodilo nešto što je izmaklo kontroli ili je pak bilo komično?

Daco: Ima tu puno zgoda. Možda baš i nije za javnu priču. Dio se odnosi na članove banda, dio na mene. Ali bilo je zgodnih situacija, recimo sviramo drugi dan, tu reprizu, a mi smo svirali noć prije pa se znalo nastaviti i u drugim prostorima do tko zna kada, onda se dogodi da nekoga nema pa krenemo bez jednog člana. Onda član stigne pa ga publika pozdravi aplauzom, nitko tu nikome ništa nije zamjerio. Sjećam se svirke u Interkontiju u Zagrebu, bio je odličan program. Bilo je tu i šest Talijana koji su slavili u Intekontiju dva, tri dana. Tu je u programu nastala Nela Eržišnik, Ivo Serdar, naravno naš Kićo, pa Krunoslav Cigoj, Zdenka Kovačićek. To su nezaboravne fešte jer kad si s takvim osobama, onda ti nikad kraja smijehu, humoru. Budeš umoran od smijeha.

Žućo: znalo se dogoditi da smo 500 kilometara od Osijeka i onda netko zaboravi odijelo pa se onda moramo snalaziti, leptir mašna ide u krug. S pozornice mi sve drugačije gledamo a i nas drugačije gledaju. Sjećam se Požega – Hotel Grgin dol, tamo smo svirali jedno dva tri puta i bilo je jako važno, jer uvijek dolaze isti gosti, kako će se tko obuci. Prvo dođu ovi gosti koji su skromnije obučeni i dame koje nemaju bundu i oni odmah svoje stvari ostavljaju u garderobu. A ovi koji imaju skuplju odjeću, oni ulaze u bundama u salu, tako da konobari trče za njima i uzimaju bundu, da svi vide, to je bilo jako važno. A kad bi se dogodilo da se dvije ili tri dame pojave u istoj haljini, to je bila katastrofa. Vjeruj mi, nikada se nije dogodilo da se na plesnom podiju u isto vrijeme nađe više od jedne. A čudo, da se nije dogodilo da se netko išao kući presvući. To je nama bio urnebes samo smo gledali i dobro se zabavljali. Mi smo se uvijek trudili da se i mi dobro zabavljamo kako bi tu pozitivnu energiju mogli prenijeti na publiku. I to je uvijek dobro završilo.

I voditelji su imali novogodišnja događanja. Meni se tako dogodilo da sam nakon jednog dočeka koji sam vodio u Hotelu Osijek s ekipom izašao van, negdje oko dva ili 3 poslije ponoći krenuo sam kući, ali je u međuvremenu pao snijeg i to petnaestak centimetara, tako da su svi automobili bili pokriveni snijegom. I pokušao sam otvoriti svog “Fiću” no nikako mi nije uspjevalo. Šibicama sam grijao ključ i pokušavao otvoriti vozačka vrata. Onda smo malo skinuli snijeg s prednjeg i stražnjeg stakla i sjetio sam se da se svaki “Fićo” mogao otvoriti trzajem desnih vrata koja nisu imala bravu. I dodjem do desnih vrata, trgnem i uspijem otvoriti vrata. Zatim sjednem u auto, ali već u trenutku kad sam dirnuo naslon sjedala shvatim, da to nije moj auto. Kao da me struja udarila iskočim iz auta i shvatim da je moj auto stajao iza ovog u koji sam provalio. Brzo odskočim i otključam svoja vrata “iz prve” i mi brzo uskočimo u našeg “Fiću”, očistimo ga expresno, upalim ga na prvi okret ključa,  kad se pojavio vlasnik prednjeg “Fiće” a mi smo se brzinom munje “odsanjkali” u noć. Bar smo čovjeku očistili auto.

Posebna priča su bile “glazbeničke nove godine”.

Žućo: Svi oni koji su za Novu godinu radili su jedno dva tjedna kasnije pripremali posebnu zabavu za ugostitelje i glazbenike. Mi smo se tada zabavljali, a svirali su nam oni koji, recimo, nisu imali “gažu” za Novu godinu.

Daco: Često sam znao biti na “dočeku glazbeničke Nove godine”, ne uvijek, ali kad god sam mogao. Isto se događalo u nekom od hotela, najčešće u Hotelu Central i Zoo restoran. To je bilo odlično, jer smo se tako našli svi na jednom mjestu, jer smo obično bili razbacani po svirkama.

Žućo, da li je na tim svirkama bilo onoga, što je meni osobno najdraže, kad se glazbenici opuste i kad krenu sessioni. Odnosno svi opušteno krenu u improvizacije i zabavljaju jedni druge? Kad se pomiješaju sastavi i više nema ni jednog banda u originalnoj postavi.

Žućo: Da, obično poslije ponoći sve pomiješa. Sjećam se kad je pokojni Mimika (Ivica Mandić – Mimika bubnjar po.p.)  dignuo desnu ruku, to znači da mu je dosta. Ja dolazim desnom rukom počnem svirati činelu, on se miče i sjedam na njegovo mjesto. I to izvedemo tako da nije bilo nikakvog prekida u svirci. Gotovo da nitko nije ni primijetio. Zanimljivo da mi se jednom dogodilo da nisam svirao, ali sam imao stol blizu glazbe i u jednom trenutku smo se toliko zapričali da sam u trenutku kad je band krenuo svirati ustao i krenuo za bubanj kao da sam član banda. Onda sam shvatio, mahnuo bandu i otišao na svoje mjesto.

Daco, s obzirom da si svirao s Kićom (Krunoslav Kićo Slabinac op.p), s Mimikom (Miroslav Mandić – bubnjar) i Ninom (Antonio Budano – gitara) koji bili su poznati veseljaci i improvizatori, imaš li kakvu zgodu s njima, neovisno da li je to bilo za Novu godinu.

Daco: Bilo je toga toliko da se teško, ponekad, sjetiti svih tih trenutaka kojih je bilo bezbroj. S Kićom (Krunoslav Kićo Slabinac) je uvijek bilo zanimljivo. I u hodniku hotela i u sobi i na pozornici. Čak i ako odeš leći u krevet on je bio spreman napraviti neku veselu psinu.

Kako ocjenjujete te dočeke na trgovima?

Žućo: nisam za te vanjske dočeke. Prvo je hladno, a dođe svakakva publika. Kad si svirao u Centralu, onda si znao da će doći gospoda i tako se radilo. Na trgovima je galama, vika, onda te petarde. Meni to nikada nije sjelo. Nekako mi je prebučno. Nisam za to. Zadnjih par godina Daco (Davomir Brkić – bas), Peko (Zdravko Peko – gitara, vokal), Acoustic Trend smo svirali umirovljenicima, a to je ta fina publika koja je dolazila u hotele. Tu je tri četiri puta bilo po više od 400 ljudi. Svirali smo dolje u Essekeru, pa u dvorani Glasser i nekako smo se opet vratili u “one godine”. Sad nismo svirali zbog Corona, a nadam se da ćemo dogodine opet zasvirati

Daco; To su uvijek dobre svirke bile. Ti ljudi još uvijek imaju naviku, onog plesanja. Dakle, u početku im treba neko vrijeme da se svi skupe, ali kad krenu, onda bez prekida plešu. Dakle, tolika energija da jednostavno nismo mogli vjerovati.

Neću nikada zaboraviti, jedna gospođa je bila s jednom štakom. Ona je plesala od početka do kraja. Kad smo ujutro odlazili prišla je i rekla nam: “Gledajte, koliko se ja sjećam, ovo mi je najbolja nova godina, najbolji doček. Tako da je to onako nezaboravno. Nadajmo se da nagodinu neće biti Corone.

Žućo: To je baš ta publika koja je odrastala na tim hotelskim zabavama. I oni se znaju ponašati. Oni plešu i koliko god da su već malo stariji, oni plešu i plešu. Na jednoj takvoj svirci se dogodilo da su nam došli i rekl: “Dečki dajte smanjite malo, dvaput je dolazila prva pomoć”. Volim što smo napravili ovu emisiju i podsjetili ljude na nešto čega je sve manje.

Daco: Nadam se da ćemo imati još ovakvih svirki, dočeka i emisija koje ćemo moći i kasnije poslušati i sjetiti se ovakvih lijepih dočeka.