047. Dario Dobek I dio

Dario Dobek je svakako zanimljiv lik u Osječkoj glazbi. Odličan bubnjar koji je svirao s brojnim sastavima različitih glazbenih opredjeljenja i u svim glazbenim vrstama se odlično snalazio. Njegov otac je Zdenko Dobek – kako često znamo reći legenda Osječke glazbe i „najbolji pjevač među zubarima i najbolji zubar među pjevačima. Dario je rođen 1961. godine i evo nekih dijelova njegove priče.

Dario: završio sam osnovnu glazbenu školu 1974. godine kod profesora Teodora Sobovića, a Jelena Burić mi je predavala Solffegio. Uvijek sam nešto kvrcao po stolu. Čak mi je profesorica Jelena znala reći daj prestani kvrcati, ništa ne slušaš. Negdje prije kraja glazbenog školovanja u dvorištu sam našao neko bure za kišnicu, meni je to bilo zanimljivo, pa sam smišljao kako da to okrenem pa da stavim preko toga neki najlon. Onda sam našao neki najlon koji su moji roditelji kupili da bi okrečili stan, a moja omama i ja smo to nekako izrezali i postavili. Ubrzo sam shvatio da se može udarati i po okviru i po dnu i da se tu dobivaju najrazličitiji zvukovi. Na početku sam slušao Beatlese i Creedence, no ubrzo sam shvatio da me to ne ispunjava onoliko koliko sam htio. I morao sam krenuti korak dalje. Počeo sam slušati „Yes“, „Genesis“, „Dust“ i svidjelo mi se, jer tu je bilo puno breakova, puno promjena ritma, dinamike. To je bio taj korak prema onome što danas volim i što najviše sviram. Ja sam uvijek htio bubanj svirati, a ne da budem pusta ritam sekcija. Prvi bubanj je moj otac posudio od dragog kolege Ivana Kesegića to je bio jedan komplet „Amati“ koji je bio „najljepši bubanj na svijetu“, tada. Dominirao je jednom sobom koja je bila namijenjena za vježbanje. Bio je prekrasan, onako prašnjav korodiran. I onda sam ja to sve pokušavao povezati i pronaći način kako koristiti taj instrument. I onda se pojavio, baš u pravo vrijeme, Ratko Divjak koji je bio prijatelj s mojim tatom i često je s njim svirao. Tata me je jedan dan poslao – „Idi malo vježbaj, sviraj“ i kad sam počeo – otvaraju se vrata i na vratima Ratko Divjak. Naravno ja sam se odmah smrznuo, ali to je bio početak jedne divne suradnje gdje sam ja uz puno uvažavanja prihvaćao sve ono što mi je Ratko pokazao i stvarno sam puno toga naučio. Nakon žutog, dolazi crveni „Amati“  koji sam kupio u pothodniku. Tata i ja smo došli u pothodnik – i tata me pitao „Ti stvarno želiš taj bubanj?“ – ja sam rekao „Da!“. „Onda ćeš kopati kanale i zaraditi ga.“ I ja sam stvarno kopao preko Studentskog. I kad sam zaradio kupili smo bubnjeve i onda sam ga postavio u sobu, sve smontirao, a tata me posjeo na kauč i rekao: „evo sine vidio sam da si to želio i da znaš zaraditi – sad uzmi ovo i potroši! To su tvoji novci“ – izvadio je novce iz sakoa i dao mi ih. To je bilo malo pedagogije i discipline – vrijedilo je.

Moj prvi band je bio „Generator“ koji je vodio gitarista Nino Pećar, koji me je angažirao uz Damira Cicvarića na klavijaturama i Zdenka Vranješevića – bas, kasnije Krešimir Miočević. Mi smo svirali „tezge“ bili smo na nekim gitarijadama (Vrpolje i Hotel Royal, gdje smo imali zapaženi nastup). Zanimljivo je bilo kad sam svirao audiciju kod Nine Pećara – svirao sam „Daire“ (Smak), Genesis, „Život u čizmama s visokom petom“(Time), a on je mislio da ću svirati sasvim nešto drugo, Beatlese Creedence i slično. Kasnije smo Nino i ja s grupom „Rapidi“ pratili Ivu Fabijana. Đo Maračića Makija i Duška Lokina po kraćoj turneji po Bosni i Hercegovini, što je bilo jako teško, jer smo bili i gladni i žedni i umorni i jedva smo se vratili u Osijek. Svirali smo u Mostaru pred 15 gledatelja i kad smo shvatili da ćemo opet biti i gladni i žedni, prišao nam je jedan stariji čovjek koji je meo prostor i rekao: „Nemojte se ništa sekirati, prošli tjedan je bio Čobi i prodao je jednu kartu“.

Moj stari je rekao – „neka – nek dobiju zube!“. Poslije toga sam se susreo s jazzom1980. godine i počeo sam svirati u grupi „mc2“ sa Zoranom Laurićem i Ivicom Šereglijem i s njima sam proveo neko vrijeme. Nakon toga dolazim u grupu „Mamin sin“ 1982. godine. Mi smo vježbali u pušnici u dvorištu Miroslava Janića. Osim njega u grupi su bili Miroslav Šprem, Zlatko Radašinović i ja. Tih godina bilo je puno tezgi, sviranja i snimanja i imali smo vrlo intenzivno razdoblje. Tada nam je pristupio Željko Amidžić i promijenili smo ime u „Intriga“. Nastupili smo na Saveznoj omladinskoj radnoj akciji, kao predgrupa „Parnom valjku“ i to je nastup kojeg se rado sjećamo. Čim smo krenuli, Hus i Aki su preuzeli miksetu i miksali nam ton, što je bilo jako lijepo od njih, a očito je da smo im se svidjeli. Grupa „Rashbash“ je posebno iskustvo i veliko zadovoljstvo Damir Mihić i Danko Burić – svirka s puno srca i ljubavi koja se ne zaboravlja. Imao sam i jedan kratak izlet u grupu „Kolovođe“ – Drago Čolaković je složio neku pričicu od pet pjesama, koja je bila vrlo zanimljiv koncept. Tu je bio Damir Miling i Pero Krstanović i snimili smo materijal u „Rockoko studiju“ u Bošnjacima. To je bio neki mirni „Clash“ sa natruhom nekakvog urbanog popa. Zanimljivo.

Kad sam se vratio iz vojske tu je bila grupa „Kviz“, dogovorio sam se s Damirom Giordanijem da počnem svirati s njima. Tu su bili još Zdenko Vidović, Saša Jerković, Zoran Raić – Kizela, a kasnije u band dolazi i Nino Pećar s kojim se uvijek negdje nađem. Svirao sam još s grupama  „Orion“ pa „Hit“ (Stjepan Jeršek Štef, Duško Basarić, Vladimir Babin i Davomir Brkić). Kasnije i s „Grupom 33“ koja je bila svojevrstan nastavak grupe „Hit“ – Davor Dražić, Drago Engelhardt, Vlado Miočević i Romeo Ivičić umjesto Štefa. A 2004. godine mijenjamo naziv u „Os band“ jer dolazi pjevač Robert Jaman. Tu je bilo puno komercijalnih svirki. 2005. počinjem svirati s Goranom Jurićem i Orinom Kristeom, prvo smo se zvali „Band in the box“  a kasnije mijenjamo ime u „Trilogy“. To je jedan vrlo autorski, zatvoreni band, slojevit i povremeno medidativan trio koji je istraživao harmonijske, melodijske i tonske mogućnosti malog sastava. Mogu reći da je to bio trio koji je svirao glazbu za glazbenike. To su bili coveri Pat Methenya, Miles Davisa i drugih, ali i autorske stvari Gorana Jurića. Radili smo dvanaest godina zajedno i 2016. smo snimali album za Croatia records, a nastupali smo na puno mjesta diljem regije. Goran Jurić trio svira autorsku glazbu Gorana Jurića, a album se zove „Ceza“. Dobili smo i odlične kritike, ali na žalost Goranova osobna tragedija je cijelu stvar jako usporila. Moram reći da sam vječito bio angažiran u dva, tri pa nekad i četiri banda što je bila velika obveza, a još sam uz to vodio školu bubnjeva pri ogranku glazbenih instrumentalista i glazbenika grada Osijeka na čijem je čelu naš agilni i vrlo sposobni Robert Predrijevac.  Kad sam svirao uvijek je moralo biti i jazza jer to je moja osnovna ljubav. Došao je čuveni Zlatko Barač koji me pokupio u „Big band Art klub Osijek“ i to su bile predivne elitne svirke u Osijeku. „Simfonija pod zvijezdama“ „Osječko ljeto kulture“ „Noć muzeja“ „Osječka ljetna noć“ dva novogodišnja koncerta u HNK. To je stvarno bilo lijepo, osjećali smo se odlično u pravom srednjoeuropskom gradu koji u svojoj kulturnoj iskaznici ima revijski orkestar. I šteta je što nije potrajao. Na koncertu Povijest osječkog rocka, nastupio sam u dva banda – „Rashbash“ i „Intriga“ i moram reći da je to bezvremenski koncert – koji ne treba nikada više ponavljati. Toliko emocija na jednom mjestu ostaje zapisano zauvijek i neponovljivo. Nakon POR usporedo je trajao Goran Jurić trio, s Zlatkom Baračem i Darijem Hlebom sam svirao 2017. u Siesta clubu četvrtkom. Sviram sa grupom „Canasta“ sa Sebastianom Silerom, Miroslavom Janićem, Vedranom Selakom i Dejanom Nedeljkovim. I tu negdje kreće trio „Round midnight“ s Antom Blaževićem i Marijanom Gašparovićem. Povremeno nastupamo i s pjevačem Josipom Paulićem i pjevačicom Petrom Marković. Tu su manje klupske svirke i koncerti i to je praktički trio koji svira repertoar koji ovdje nitko ne svira. Michael Camilla, Chic Coreu, Weather report, Miles Davisa, ali svakako planiramo poraditi i na autorskom planu.

Zanimljivo je da se grupa „Intriga“ ponovo okupila na POR-u i to je bila točka na i našem radu. I nakon POR-a deset godina kasnije snimili smo album s glazbom koja je u stvari nastala prije trideset godina. To je glazba koja podsjeća na taj naš Osijek kojeg pamtimo od prije tridesetak godina. Snimili smo album za nas i one koji pamte takav Osijek.

Posebno pozdravljam inicijativu Glazboplova za pokretanjem online enciklopedije osječkih glazbenika i naravno volio bih da jednom stignemo i do Muzeja osječkih glazbenika, a doprinos moje obitelji bit će zubarska stolica moga tate koju ćemo pokloniti muzeju.