045. Drago Romić II i Zlatko Vukasović

Evo nas u 45 emisiji u kojoj nam je ponovo došao Drago Romić s kojim jednostavno nismo stigli završiti neke važne stvari prilikom prvog gostovanja i Zlatko Vukasović – Kečiga, koji je također jedan od pionira Osječke rock scene. Drago je vrsni gitarist, diplomirani pravnik i proizvođač odličnih akustičnih gitara. Zlatko Vukasović – Kečiga basista koji je svirao u bandovima „Hosana“, „Tref“ „Plan“ „Mursa“ „Delfini“.

Drago: Moram nastaviti priču spominjanjem prostora iz kojeg smo svi poticali. Naime svi smo poticali iz iste prostorije iz „rupe“ – to je bila prostorija gdje smo vježbali. Svakako moram spomenuti čovjeka kod kojega smo svi počinjali, a to je bio Simo Škrbić. Naime, on je taj koji je tada jedini imao instrumente za sve članove banda. Imao je bubanj „Hollywood“ imao je pojačalo „Vox AC30“ koji je bio top u to vrijeme, jedini je imao razglas koji je bio slab, ali je u to doba bio standard. Sve što nam je trebalo, on je imao. I svaki glazbenik kad bi se malo osamostalio on bi otišao, a dolazio je novi, mlađi. Upravo je u našem sjećanju ostalo to, gdje smo vježbali, što smo svirali, odakle smo polazili na sviranje i sve to čini danas dio našeg odnosa prema glazbi uopće. Tako danas pamtim grupe „Treći set“, „Slatki kolač“, „Plamen“ (Simo), „Mursa“ i „Delfini“ (Oliver Dragojević).

Zlatko: Iako Drago i ja nismo nikada službeno svirali u istom bandu, obojica smo počeli kod tog legendarnog Sime Škrbića. Kad spominjemo glazbenike ne bi smjeli zaboraviti ni one ljude koji su se tu negdje vrtili oko nas, koji su nam pomagali, u postavljanju pozornice, nošenju instrumenata, koji su nosili plakate, koji su nam ugovarali svirke. Koji su nas uvijek fotografirali. Svaki band je imao tako nekoga. Sjećam se da je naš „Tref“ imao dečke koji su bili iz Donjeg grada. Nažalost pamtim samo nadimke, ali ih moram spomenuti bar tako. Bili su to tri dečka Sera, Garac i Koka koji su uvijek bili s nama. Onda je bio neki carinik koji nas je fotografirao i zahvaljujući njemu mi danas imamo neke fotografije iz tog vremena. S „Trefom“ je uvijek bio Branko Vidović, koji je pomagao, dogovarao svirke, uvijek je bio prisutan. To su ljudi koji su sve to živjeli s nama. Da njih nije bilo ne bi bilo ni nas, a mi smo to živjeli u svakom trenutku. Sjećam se kad su Danče i Laban (Slobodan Ivanović i Drago Laban) tu kod Name gdje je Danče radio u prodavaonici novina sjedili i svirali, kad god nije bilo posla. I kad god sam došao u Grad njih sam tu sretao. Dakle, uvijek i na svakom mjestu smo živjeli tu glazbu.  Iz vremena „Trefa“ ostala je snimka pjesme „Hej ti“, okosnica „Trefa“ uvijek smo bili Danče (Slobodan Ivanović), Maki (Ivica Matković) i ja. Tijekom godina su se mijenjali pjevači, a u ovoj postavi „Hej ti“ je pjevao Boro Vidović i svirao je Damir Rošker. Žao mi je što puno ljudi pamtim samo po nadimku, a ne i po imenu. Ali nadimci su bili zaštitni znak svakog čovjeka u Gradu i tako smo se znali i poznavali, jednostavno se nismo opterećivali tim službenim podacima. Znaš „Žuću“, „Ronca“, „Eru“, „Dacu“. Neki dan smo tako pričali i nitko se nije mogao sjetiti kako se „Jotke“ zvao, svi znaju „Jotke“, ali nitko ne zna službeno ime i prezime. Svirao sam s njim godinu dana, a uopće nisam znao kako se zove. Svirao sam u „Hosani“ „Trefu“, „Velikoj Integraciji“, raznim pratećim bandovima.

Drago: svakako pozdravljam ideju „osječkog glazboplova“ da se napravi online enciklopedija osječkih glazbenika, kako se ne bi zaboravili ljudi koji su svirali, tim više što je jako puno ljudi otišlo iz Osijeka, tamo već pedesetih, šezdesetih i oni su završili uglavnom u velikim gradovima i orkestrima gdje su pronosili ima našeg grada. Što je jako lijepo.

Zlatko: Važno je reći da nam je Tuca uvijek pomagao i tjerao nas da u tu našu glazbu nekako uvedemo Slavoniju. I mi smo napravili „Maricu rock“ i unijeli smo neke elemente Slavonije. U stvari smo napravili krivo – mi smo unijeli Slavoniju u rock and roll, umjesto da smo unijeli rock and roll u Slavoniju, što je kasnije vrlo lijepo napravio Miroslav Škoro i napravio brand od toga. Tuca je najzaslužniji što mi danas uopće možemo slušati te bandove, jer je bio jedini koji je bio zainteresiran za to. On nam je nalazio termine, švercali smo se i snimali bez dozvole, ali uvijek je to bilo zanimljivo.

Drago: u to doba smo svirali na razglasu koji je ukupno bio 150W. Današnji glazbenici o tome ne žele ni razgovarati, imali smo bubanj ozvučen, a gitara i bas su imali samo pojačalo na sceni a nisu bili ozvučeni i tako smo svirali u velikim dvoranama. Danas svatovski bandovi imaju ozvučenje od 2.000 W, dakle 10 puta jače. Naš prvi razglas kad smo počeli sa Simom Škrbićem bio je „Iskra“ koji je bio 35W, ali čulo se i to je bilo dovoljno.

Zlatko: I Beatlesi su u jednom trenutku morali odustati od nastupa, jer je publika toliko vrištala da ih jednostavno nisu mogli nadglasati. Mi smo tada svirali na raznim već spomenutim mjestima, ali bilo je puno mjesta za sviranje i to je u stvari u to vrijeme i održalo tu našu scenu. Ja se sjećam na početku je „Tref“ svirao tu gdje je danas autobusni kolodvor, tu je bila studentska menza. To je bio ogroman prostor, koji je imao binu i gdje smo imali puno publike. Bio je „Plavi cvijet“, „Jug II“, „Željo“ i svugdje je bilo publike.

Drago: Bio je klub „Bongo“ u Tvrđi, vrlo zanimljiv prostor, onda naša „Fronta“ u MZ Adela Pavošević. Osim u Osijeku puno smo putovali po Slavoniji, Vinkovci, Brod, Beli Manastir, Baranja i tako dalje. Mi smo tada svaki vikend svirali. Danas nedostaju kontinuirani plesni i glazbeni događaji, jednostavno ih nema.

U šezdesetim godinama gitaru je bilo teško nabaviti i svašta se pokušavalo da bi se došlo do instrumenta, od odlaska stolaru do odlaska u inozemstvo. Kako sam puno putovao nije bilo vremena da se bavim pravljenjem gitara, ali moj prvi odlazak u Varaždin kod graditelja koncertnih gitara Vladimira Proskurnjaka bio je odlučujući. Nosio sam nešto na popravak i bio sam šokiran tom radionicom, tom klimom i u meni se rodila potajna ideja da ću ja to jednog dana raditi i eto ja danas pravim akustične gitare. Kupio sam na selu jednu staru kuću koju sam srušio i napravio novu i sada tamo imam radionicu gdje pravim koncertne gitare. Riječ je o instrumentu koji mora svirati bez mikrofona i pred 500 ljudi u kazalištu. Dakle, tu nema pomagala. Zahtjevi su jako visoko postavljeni i tome morate udovoljiti. Bitno je da se to radi od drveta Palisander, ebanovina hvataljka, Honduras mahagonij vrat i gornja ploča ili smreka ili kanadski cedar. Danas imamo zahvaljujući tehnici sve informacije o tome, fotografije, nacrte dakle sve. Ali često se dogodi da kad sve to napravite nema rezultata koji priželjkujete i zato se tu mora puno isprobavati, ispitivati i istraživati. Ja sam danas u kontaktu s brojnim Njemačkim graditeljima gitara. Hrvatski graditelj Ernest Kereškenji koji je otišao u Njemačku početkom šezdesetih godina povukao je za sobom jednog mladog učenika koji se zove Dragan Musulin. Taj Dragan je predavao u školi, razvijao se kao graditelj i vodio je najveće tvornice i kao takav je odgojio najveće graditelje gitare danas u Njemačkoj. I zahvaljujući njemu doznao sam puno nekakvih detalja koji mi danas pomažu da mogu praviti kvalitetne instrumente. Inače moj suradnik i dragi prijatelj isto Osječanin Mario Šimunović koji je sa mnom rastao u klasičnoj gitari koji već dugo živi u Rijeci kojeg također trebamo spomenuti kao našeg Osječanina iz glazbenog miljea.

Zlatko: na kraju pozivam sve da nam šalju sve što nađu o Osječkoj glazbi jer to nam stvarno treba.

Drago: ako imate neke stare gitare i instrumente to bi isto tako bilo vrlo zanimljivo za budući muzej i nadamo se da ćemo do toga u nekom trenutku doći.