043. Drago Laban

043. Drago Laban

Drago: u glazbu sam ušao slučajno 1973. Naime, ja sam crtao, a gitaru sam volio sviruckati. I onda me zvao Tomislav Schuch, mislim da se grupa ponovo zvala „Had“. Bili su Schuch, Danče Ivanović i Miroslav Mandić Mimika i onda sam došao na probu i crtao sam im plakat. I u jednoj pauzi sam uzeo gitaru i zasvirao, onoliko koliko sam znao i onda je Schuch vidio da to ima smisla i pozvao me da malo ostanem s njima i vježbam. I tako sam napravio te moje prve korake nisam siguran da li su se zvali „Had“ ili „Tref“. Ali sam siguran da mi je Tomica pomogao u tim prvim koracima i počeo sam s njima ići na prve gaže i onda kad sam nešto naučio počeo sam ići na neke zamjene. I moj prvi pravi band je bila „Velika integracija“ – Ivica Matković – Maki bubnjevi, Boro Vidović – po meni najveći Osječki pjevač poslije Kiće i Dade, Zlatko Vukasović – Kečiga i Jugoslav Momčilović – Jugo klavijature. Manager nam je bio Branko Vidović. Sjajna ekipa i divna vremena. Prvi ozbiljniji koncert je bio kad smo nastupili kao predgrupa Dadi Topiću u Orahovici i sjećam se da smo imali strašnu tremu kad se Dado pojavio. A band s kojim sam najviše naučio je „Amon RA II“. To su pokojni Antonio Budano i Miroslav Mandić i ostali. Nino Budano je bio najmuzikalniji gitarist kojeg smo imali i puno mi je pomogao, i ne samo meni. Sve što znam o harmoniji me je on naučio. Bili su fenomenalni glazbenici i fenomenalni ljudi s kojima je užitak bio svirati i družiti se, uvijek veselo, uvijek smijeh i kad god ih se sjetim, uvijek se rastužim što ih više nema. Nema više ni Kiće s kojim sam nastupao više od osamnaest godina. Počeli smo surađivati kad nas je preporučio Ivica Vidaković. Naime Kićo je tražio prateću ekipu nakon „Slavonskih bećara“ i Ivica je rekao da ima jako dobre dečke. I kad je Kićo došao, mi smo se dogovorili da ćemo sve svirati „falš“ i stvarno, kad je došao mi smo tako krenuli. I kad se htio okrenuti mi smo rekli – „samo smo se šalili“. I onda smo odsvirali ozbiljno – a Kićo nas je samo pogledao i rekao „pa to je isto, dečki, potpuno isto“. I tako je počelo najljepše razdoblje – razdoblje s Kićom. Mi smo ga od milja zvali „Killer“ što je i on volio. On je bio pun duha i uvijek je imao odgovor na sve. Često smo znali dobacivati jedan drugom za vrijeme svirke, a vrijeme s njim je bilo prepuno dogodovština. Teško se uopće sjetiti i jednog dana da nije bilo nekakvih gluposti i smicalica. Jednostavno to je „Killer“. Osim Japana i Afrike proputovali smo cijeli svijet. Počeli smo svirati 1983. i kako je bio pun duha s njim je jednostavno uvijek bilo zabavno. Prva turneja je bila ona po Rusiji, kad su ga pratili zagrebački „Grešnici“ i ja sam bio s njima. Tu sam se stvarno iskalio kao gitarista i Kićo me je pitao zašto ne napravim svoj band. I onda sam probao – u prvoj postavi je bio Milan Murk, Jugoslav Momčilović, Miroslav Mandić i onda smo napravili band koji smo na njegov prijedlog nazvali „Grupa Osijek“. I to je bio pravi početak, jer onda su krenula snimanja, turneje. Bili smo jedno dvadeset trideset puta u Americi. Pet šest puta u Australiji. Uglavnom, non stop smo bili na putu, jer je on volio raditi i živio je glazbu. Uvijek je pravio neke psine, a posebno je u tome volio mene, jer je valjda osjetio da smo isti. Recimo jednom smo dijelili novce poslije gaže i onda je namjerno stavio manje novaca u moju koverticu. I onda ja dođem kod njegove mame i nitko se ne javlja na kucanje. Lagano odškrinem vrata, kad on leži u Slavonskom gunju i glumi da je umro. I ja ga zovem „Kruno, Kruno gdje su novci?“ i on samo pokaže rukom prema ormaru i ja kažem „ali to je manje. Ništa vratit ću se i ponovo pozvoniti a ti za to vrijeme vidi.“ I onda sam sve morao ponoviti, jednostavno u svemu je pronalazio šalu i podvalu. Bio je jako kreativan i uvijek je nešto mijenjao u skladbama i morali smo ga jako pozorno pratiti. I nikad mu nije bilo teško svirati. Mi kad smo bili umorni on bi uzeo gitaricu i uvijek je nešto skladao i uvijek je htio još nešto snimiti. Prije nego je umro, imamo jednu skladbu koju je otpjevao demo, pa se nadam da će Croatia jednom i to objaviti. Tada smo sve morali odsvirati odjednom. I ako smo ponavljali morali smo ponavljati cijelu pjesmu od početka do kraja i recimo nije bilo hala, pa je Kićo morao pjevati u haustoru. Išli su s mikrofonom u haustor i tako bi dobili prirodni hal, bez pomoćnih uređaja. Danas je to sve puno lakše. Ali sve više se radi uz pomoć kompjutora i sve manje rade ljudi. No ipak to nije isto, jer klavijaturisti koji to obično rade ne mogu razmišljati kao gitaristi i tako to „samplirati“ to jednostavno u konačnici nije taj osjećaj. Nažalost, danas ima puno ljudi koji imaju studio i snimaju stvari koji su daleko od pravog sviranja uživo, to jednostavno nije „ono pravo“.

Ja sam u duši definitivno rocker, ali kad se trebam odlučiti za najdraže pjevače to je „sveto trojstvo“ Dean Martin, Frank Sinatra i Nat King Cole. U rocku Paul Rodgers i David Coverdale. Ali i dan danas kad se želim opustiti i odmoriti slušam ovu trojicu. Njihov glas je njihov potpis. Isto tako postoje glazbenici čiji je „zvuk“ njihov potpis. Puno kvalitetnih je prošlo „ispod radara“ jer nisu imali svoj potpis. Recimo, kad čujete Claptona, tu nema dileme, odmah znate da je to Eric Clapton, ili Jeff Beck, ili Mark Knopfler, pa „Stonesi“ – tu jednostavno nema greške, kad čujete šlampavog Keith Richardsa znate da su Stonesi. Ili Santana, pa onda BB King koji cijeli život svira 5 tonova, ali to je BB King. Današnji gitarist su fizicisti – ja kažem da sviraju kao da ih policija ganja s Multanovom. Jednostavno puno tonova – a manje je više – najbolji dijelovi glazbe su pauze i dinamika, a to je najteže dobiti. To je ono što čini velikog glazbenika. I kad bi ponovo krenuo iz početka – ponovio bi bio gitarist. Ako bi htio napraviti top listu, to nije atletika, ne mogu ih slagati izrazitim redom, ali svakako su najbolji – Jimmy Hendrix, Jeff Beck, David Gilmoure, Mark Knopfler, Michael Landel, Richie Balckmoor i Pat Metheny i drugi ima ih bezbroj. Ali trojica su ipak najznačajniji to su Hendrix, Gilmoore i Jeff Beck. Oni su motiv i kad god se umorim, poslušam njihove snimke i odmah idem dalje, vježbanje je najvažnije od svega. Jer bez vježbanja ne mogu se postići vrhunski rezultati.

Osim s Kićom, svirao sam tri godine s Dadom Topićem, trinaest godina s Miroslavom Škorom, to je već sličilo na brak. Pratio sam ih puno – Olivera, Jasnu Zlokić, možda je bolje reći da nema s kim nisam svirao. Pa bandovi, orkestri, Požega, TV Zagreb preko 200 emisija. Surađivao s Nikšom Bratošem, Antom Gelom ciklus „Volim Hrvatsku“, doista lakše bi našao s kim nisam svirao, nego s kim jesam, kad su u pitanju naši vrhunski glazbenici.