042. Drago Romić – I dio

042. Draženov glazboplov – Drago Romić svakako je jedan od onih gostiju koji doista ima što ispričati, i kao umjetnik, i kao instrumentalist, ali i kao proizvođač instrumenata. Rođen 1954. godine.

Drago: Sam početak je možda vezan uz genetiku. U to doba smo sami pravili instrumente i bila je rijetkost da u nekom bandu svira netko tko je glazbeno obrazovan. Završio sam nižu glazbenu školu, srednju sam završio dopisnim putem kod Stanka Preka u Ljubljani, a išao sam i na puno seminara gitare kod međunarodnih majstora. Tako da sam povezivao to moje znanje o gitari s popularnom glazbom i vrlo rano sam počeo svirati. Naime, Antunu Nikoliću Tuci je u orkestru trebao basista, a ja sam tada imao nekakvih petnaest šesnaest godina, a Tuca je pitao svog profesora ima li koga za bas i on me je preporučio. Došao sam kod Tuce, uzeo bas i on je bio taj koji me je tada vodio kroz taj glazbeni svijet. Moj prvi kontakt sa studijskim snimanjem je bilo snimanje himne NK Osijek, „Grad na Dravi“. Tuca je jednostavno došao kod mene kući i rekao „Sutra snimaš“. I onda je Tuca svirao jednu gitaru, ja drugu, a Branko Mihaljević „Farfisa“ klavijaturu. To je bio moj prvi kontakt sa studijem i dobio sam ulaznicu za utakmicu iako me sport baš i nije zanimao. Onda nisu bili uvjeti kao danas. Svirali smo zajedno i bili smo nekako fizički odvojeni i morali smo biti dobro uvježbani i nije smjelo biti grešaka. Dakle, sve smo snimali iz prve. Zato smo morali vježbati i vježbati. Jedino se vokal mogao nasnimavati i to samo jednom, jer je svako novo snimanje donosilo novi šum. Početak je bio prije pedesetak godina. Oformio sam band „Treći set“ s kojim sam nastupao na Požeškom festivalu. Tada je Požeški festival bio festival zabavne glazbe i nastupali smo s grupom „Kod“i „Josipom Lisac“ u večeri pop glazbe. To je bilo 1975. godine i ja sam pisao tekst, glazbu i aranžman za pjesmu koju smo tamo svirali, a zvala se „Rock and roll“. U bandu je bilo pet članova: ja sam svirao gitaru, moj brat Ivan Romić – Ivša je svirao bas, bubnjar je bio Ivica Bilac Žućo, klavijature je svirao Jugoslav Momčilović – Jugo i pjevač je bio vrlo mladi dečko koji Pero Žuro. Imao je samo osamnaest godina i nažalost bio je teško bolestan, imao je leukemiju i prerano je umro, a bio je nada na festivalu i pred njim je bila potencijalno velika budućnost koju je uništila smrtonosna bolest. Kad se danas sjetim tih vremena, onda moram reći da je jako velika tragedija, što puno ljudi s kojima sam svirao više nije ovdje. Ili su preminuli, ili su nekuda otišli i kad o tome razmišljam bude mi jako teško. Mi smo u to vrijeme bili kao jedna velika obitelj i vrlo često smo se natjecali, tko je bolji, ali sve onako prijateljski. Ja sam u jednom trenutku, prvi gitarista u Osijeku koji je dobio vrlo vrijednu gitaru „Fender – Stratocaster“ i tu moju gitaru su svirali svi. I svi smo zajedno tako učili i napredovali. U to doba svakako moram spomenuti „Tref“ band kojeg je osnovao Slobodan Ivanović Danče s kojim je bas svirao Zlatko Vukasović – Kečiga, pjevač je bio Boro Vidović koga nažalost više nema među živima koji je bio toliko kvalitetan da je dobio brojne ponude, ali nikada nije otišao iz Osijeka. Jedna velika ponuda je bila od strane Laze Ristovskog i on i Tomica Schuch su čak živjeli jedno vrijeme s grupom Smak, ali na kraju su ostali ovdje. Bubnjar je bio Ivica Matković, naš legendarni Maki i klavijature je svirao Davor Rošker kojeg nažalost isto više nema među nama. Danče je bio moj uzor, prvi puta sam ga čuo u grupi „Milky way“ i to je bio svjetski nivo svirke. On glazbeno nije puno obrazovan, ali je svirao famozno. Danče je mogao s nekoliko tonova mogao dati toliko puno melodije da je to bio užitak. U snimci pjesme „Marica“ može se čuti koliko je Danče odlično svirao i koliko je bio ispred svog vremena. Njegov fah je najviše bio blues na kojem se sve ostalo nadograđuje i u svakom slučaju ostao je legenda ovih krajeva. Osijek je grad vrlo velikih instrumentalista. U Osijeku se nije radila produkcija kao u drugim krajevima, ali se sjajno sviralo. Kod nas se svirao blues, kada u drugim krajevima još nisu ni čuli za blues. Mi smo se upravo kroz blues nadograđivali i mogli smo svirati kvalitetno gdje god bi se pojavili. Kad govorimo o kvalitetnim glazbenicima, moram spomenuti Antonia Budana kojeg nažalost više nema, koji je bio vrhunski gitarist i koji je nažalost u povratku s jedne svirke poginuo zajedno s Mimikom Miroslavom Mandićem, bubnjarem i njih na žalost više nema. Svakako bi spomenuo mog jako velikog prijatelja iz srednje škole, s kojim sam počeo svirati, to je Tomislav Schuch. Tomica je bio ispred vremena i vrlo brzo je prvo otišao za Zagreb, a kasnije i za Beč gdje je radio kao studijski glazbenik i producent. Pa je čak sa svojim bandom nastupao za Austriju na natjecanju za Pjesmu Eurovizije i kojeg je grupa Smak htjela imati u svojim redovima. Kad se čovjek nečim bavi, onda obično ima tri nivoa ljudi s kojima radi. Oni koji su ista generacija, oni koji su stariji pa su uzor i oni koji su mlađi pa ih tek otkrivamo. Tako sam po dolasku iz vojske u želji da napravim band čuo da ima jedan dobar bubnjar koji jako voli glazbu, on je tada imao četrnaest godina i otišao sam ga poslušati. To je bio Igor Delač. Rekao sam da mi nešto odsvira. On je bio malo uplašen, ali je dobro odsvirao. Pitao sam ga „Da li pjevaš?“ – rekao je „da“ i nešto je odsvirao i otpjevao i rekao sam mu „Čuj idemo na svirku u subotu, ideš sa mnom“ – i tako je Igorova karijera počela. Kad spominjemo Osječane koje bi svakako trebalo zapamtiti to su Sony i Branimir Petter Cezar. Cezar je bio manager i on me povezao s Dadom Topićem i puno smo surađivali. A Ivica Prpić Sony jedan dan je došao kod mene i rekao: „Ugovorio sam, svirate turneju s Oliverom Dragojevićem i Kemalom Montenom, vi svirate.“ „Kako?“ – on je bio dobar s managerom Bijelog dugmeta koji je ugovorio tu turneju i to je bilo 120 koncerata po prostoru bivše države. Mi smo dobili program dva dana prije početka turneje i prvi koncert je bio u Kičevu u Makedoniji. I dolazi Oliver Dragojević i totalno je izmijenio program. Kad smo došli na koncert Oliver je kao odličan pijanist mogao povući, a mi smo ga vrlo brzo i dobro naučili pratiti. Dok nam je Kemalov program bio vrlo lak za sviranje. Bila je to odlična turneja na kojoj smo se lijepo družili i puno toga naučili. Tako nam je Oliver pričao da je on došao na splitski festival 1969. godine zato što nije nikoga bilo i morao je popuniti program. Dobio je pjesmu „Picaferaj“ koja je bila vrlo zahtjevna i koja ne ostavlja traga na prvo slušanje. I kako se on dosta zbunio, nakon toga su mu rekli „slušaj mali više nećeš nikada pjevati“. No na kraju su shvatili s kim imaju posla i pozvali su ga par godina kasnije i tada je otpjevao „Copacabanu“ i tada je uzletio i postao Oliver Dragojević. Sada sam već u nekoj ozbiljnoj životnoj dobi kad bi trebao biti u mirovini. Međutim, još uvijek radim ozbiljan pravnički posao kao pravnik, jer sam pravnik po zanimanju, sviram pomalo za sebe i izrađujem koncertne klasične gitare. Zašto to? Zato što je to umjetnost. Treba napraviti instrument koji može sam proizvoditi ton s kojim možete svirati pred tristo ljudi bez ikakvog mikrofona. Električnu gitaru je lako napraviti jer na kraju dodajete pojačalo, a ovo je suprotno. No o tome u našem sljedećem druženju za nekoliko tjedana.