041. – Mladen Radić – Raga

041. Mladen Radeić – Raga

Glazbu u Osijeku pratimo na sve moguće načine i gosti ove emisije su svi oni koji vole Osijek i vole glazbu. Kad ti je život vezan uz glazbu i uz grad koji voliš, onda ga možda doživljavaš na neki osjetljiviji način, nego drugi. Puno više pamtiš i osjećaš ono što i kako grad živi i diše. Naravno da godine čine svoje i da se vremena, želje i potrebe mijenjaju, ali to ne znači da nema mjesta za sve one koji su dobre volje i dobrih želja. Upravo je to ideja ove emisije, sjećamo se nekih glazbenih vremena koja su tu negdje ili su netom prošla, a uz pomoć dragih ljudi i prijatelja koji nas podsjećaju na ta vremena. U emisiji se sjećamo koncerata na kojima smo uživali ili su neki uživali, jer se ovi novi tada još nisu ni rodili. Osječka ljeta mladih, Osječke ljetne noći, Koncerti četvrtkom, Željo, Radnjak, Koncerti u rupi, Korzo, sve je to Osijek koji je mamio i koji se toliko volio da se i danas bezrezervno voli. Iako je nekada postojala uzrečica – tko se osječke vode napije, ostaje zauvijek. Meni se čini da je točnije – tko udahne zrak osječkih parkova i šetnica – ostaje zauvijek. Nećemo izmišljati toplu vodu nego ćemo ugrijati srca podsjećanjem na neka druga vremena.

Danas je s nama Mladen Radić Raga jedan od onih Osječana koji puno pamti i koji je puno toga proživio i vidio. Kako sam već više puta rekao gosti u emisiji su oni ljudi koji imaju što reći o ovom gradu. Mladen Radić Raga je rođen 1954. godine, pohađao je gimnaziju Sara Bertić, a u emisiju je došao u kožnoj jakni koja ima 35 godina, dakle podsjetnik na neka druga vremena.

Mladen: Moj brat Nikola je imao magnetofon „Teslu“ dok sam ja još bio klinac i svirali su neke stvari koje su za mene bile bez veze. A on je puno slušao, kako je išao s Dadom Topićem u razred, onda je on često znao dolaziti, pa su nešto preslušavali, presnimavali, jer u to doba nije baš bilo puno magnetofona. I kad sam imao trinaest četrnaest godina, mi smo išli na VBK u školu, već smo polako od ovih starijih pokupili neke fore u oblačenju. To je bilo vrijeme kad si morao imati Tediku – „Teddy“ jaknu. Većinom su svi imali zelene, a moj brat je imao bijelu Teddy jaknu i mi smo se polako furali na rock and roll, od brata bi posudio hlače, čizme i počeli smo naručivati farmerice iz Njeme, jer je bilo onih čiji su roditelji radili vani. Tada sam uz bratovu pomoć nosio crvene samt hlače i bijeli „Teddy“. Tako su stizale i prve ploče, singlice. Tu su bili prvi Beatlesi, Stonesi i tako smo ulazili u tu neku glazbu i kroz prozor u Radićevoj smo gledali Dadu Topića i „Đavolje eliksire“, a sa četrnaest petnaest smo počeli dolaziti u „Radnjak“ na ples. Crtali smo Stonese na hlače, tko je smio je puštao kosu. Tako da smo mi u Gimnaziji smjeli puštati kosu, a ovi u tehničkoj baš i nisu. Morali smo nositi kute. Zahvaljujući ovoj emisiji sam se sjetio puno nekih stvari iz mladosti. Tako mi se javio u sjećanju i moj podrum u kojem smo sve polijepili fotkama i gdje smo slušali glazbu. Tamo smo držali magnetofon koji je bio nekakav mitski stroj za nas. Kako baš nije bilo ploča za kupiti, mi smo si sve snimali. Presnimiš nešto staro i snimiš novo. Uzeli bi tranzistor, mikrofon i snimali s Radio Luxembourga bez obzira na šumove i krčanje. I taj magnetofon radi i danas. Magnetofon je bio važan i zbog skidanja tekstova, jer tekstova u početku nije bilo na pločama. Jer obično nam je falilo pet šest riječi i onda smo odabirali ono što je bilo najbliže onoj riječi koju ne kužimo. Moja ekipa je dosta bila u birtijama i moram priznati da smo dosta konzumirali alkohol, u to doba ovi narkotici nisu bili popularni, tako da smo bili na tim nekim domaćim napicima – konjaci, vinjaci rakije slabije. I uglavnom je to bio Korzo gdje bi probali dogovoriti neke djevojčice za druženje, a ako to nije išlo onda smo išli u birtiju. Uz to tu su bili „Željo“ „Miniteatar“ „Radnjak“ gdje smo išli kad smo postali malo stariji. Znaš kad su Stonese pitali zašto su počeli svirati oni su rekli – „Kad smo bili ružni pa smo nekako morali doći do djevojaka.“ Kad su u pitanju koncerti, prvi su nam bili u Radnjaku „Dinamiti“ „Lavine“ „Waterloo five“. To su bili ljudi koje smo mi znali, ali nismo se s njima družili jer su bili malo stariji od nas. Kad smo počeli studirati u Zagrebu, onda su nekako izvana počeli dolaziti ozbiljni bandovi. I moj prvi koncert kojeg se sjećam su bili „Ike and Tina Turner“, poslije toga BB King, John Mayall, Freddie Hubbard, kasnije Jethro Tull, Deep Purple. Nažalost sam tada dosta bolovao pa sam neke koncerte i promašio. Kasnije sam išao i na Mettalicu, Tito i Tarantula, Brian Adams, Whitesnake i tako. Dugo vremena sam radio u Muzeju Slavonije i kao kustos i kao ravnatelj i trinaest godina sam radio u Državnom arhivu. Moram reći da je puno toga s Radio Osijeka spremljeno u Državni arhiv. Tamo smo uspjeli spasiti i arhivirati puno materijala s Radio Osijeka. Spremili smo i puno novina i Glasa Slavonije, vjerojatno imamo puno toga i o glazbi. A sigurno i naši građani imaju puno sačuvanih fotografija, ulaznica, ploča, isječaka iz stranih novina koje bi jako dobro došle za jednu povijesnu arhivu koju i ova emisija pokušava sačuvati. Zato pozivamo sve da šalju što imaju, to ne moraju biti originali, mogu biti i kopije, jer sve će to pomoći stvaranju povijesne arhive. Tako se stvaraju fundusi koji su jako važni. Jako je lijepo da su se i glazbenici koji su prošli kroz ovu emisiju ponudili da daju instrumente iz svog fundusa i još ljepše bi bilo da imamo nekakav muzej ili bilo što u tom smislu gdje bi se stvarali ti fundusi. Iako sam u mirovini i sada sam aktivan. Napravili smo udrugu „U mom dvorištu“ koja se bavi prikupljanjem baštine, razmjenom promocijom, izložbama i meni je to bilo zgodno. Ostao sam u kontaktu s ljudima s kojima sam i prije radio i surađivao. Pojavili su se i ljubitelji ploča, jer ploče postaju sve zanimljivije i puno je onih koji žele pronaći još neka „nova“ stara izdanja i moram priznati da se puno toga nađe među kolekcionarima.