040. – Milan Ivanović

040. Draženov glazboplov 02.10.2021. – Milan Ivanović

Milan nam donosi priču s početka šezdesetih godina, rođen je 1947. godine i početkom šezdesetih pojavio se val zabavne glazbe temeljen na električnim gitarama, orguljama i mene je zvuk električne gitare fascinirao. I onda sam pohađao satove gitare u Domu JNA kod zastavnika Mihe Pušića s čijim sam sinom nekoliko godina kasnije i svirao. Na Vijencu tada Borisa Kidriča imali smo jedan sastav „Vihor“ i ja sam ušao u band kao ritam gitara, međutim kada je bila najavljena prva osječka gitarijada onda smo se mi nešto porječkali jer sam ja htio da nastupimo s mojim pjesmama i da imamo neki svoj identitet, a to nije prošlo i onda sam s Ratkom Vučinićem koji je svirao bubnjeve u „Aurorama“, a išli smo u isti razred u gimnaziji. I onda je on mene pozvao da sviram u „Aurorama“ i mi smo dva tjedna prije „gitarijade“, koja se održavala u „Radničkom domu“ u onoj velikoj dvorani koja je imala više od 2000 mjesta i tamo su se održavale nedjeljom kino predstave, a nekada su se održavali boks mečevi i koncerti počeli vježbati za tu gitarijadu. To je bila prva osječka gitarijada 1965. godine. Ta dvorana je bila stvarno velika, imala je pozornicu na koju je mogao stati veliki revijski orkestar i tamo se puno toga događalo. Bilo je Hrvatsko narodno kazalište u Gornjem gradu Dječje kazalište u Donjem gradu, pa „Dom šećerane“, no Radnički dom je bilo centralno mjesto gdje su se događale najvažnije stvari i gdje se dolazilo iz cijelog grada i okoline. U Osijeku je postojalo dvadesetak i više sastava, ali sviralo se uglavnom po mjesnim zajednicama i to su bile akustične gitare. Onda su se pojavile dvije električne gitare u „Statuama“, u „Vihorima“ se pojavila gitara. „Dinamiti“ su imali pravljene gitare, jer prvo toga nije bilo za kupiti, a i bilo je jako skupo. Tako smo mi po principu „Uradi sam“ stavljali te magnete na gitare i tako se snalazili. U Mjesnim zajednicama je bilo sviranja „na ploče“ i tu i tamo poneki sastav. Jednostavno nije bilo instrumenata. Među bandovima je bilo rivaliteta, ali smo bili veliki prijatelji. No, osim „Dinamita“ nije bilo instrumenata, tako da smo mi na gitarijadi svirali na njihovim instrumentima. Oni su imali „Vox“ pojačala, u to vrijeme vrlo kvalitetna, imali su tri pravljene gitare i imali su „Claviolu“, tako da je to bio vrhunski standard u Osijeku. U „Aurorama“ ja sam svirao solo gitaru, Željko Radoš je svirao ritam gitaru, moj brat Danče je svirao bas gitaru i tada je bio učenik osmog razreda osnovne škole. Dražen Žilić – Žika je svirao „Claviolu“ dakle klavijaturu i Ratko Vučinić je svirao bubnjeve. Mi u sastavu nismo imali šefa, a najčešće je u sastavima šef bio onaj koji je recimo uspio nabaviti dvije gitare iz Njemačke i često je taj element odlučivao tko je šef u nekom bandu i najčešće donosio neke odluke, koje nisu baš uvijek bile najbolje. Mi smo bili jedna uljuđena ekipa, Dražen Žilić je završavao muzičku školu i on je bio na neki način umjetnički direktor, Željko Radoš je bio ministar vanjskih poslova, recimo da je on predstavljao „Aurore“, ja sam pisao skladbe, onda smo svi zajedno pravili aranžmane. I mi smo za tu gitarijadu uspjeli uvježbati tri moje kompozicije, kao nekakav identitet. Ostali su svirali poznate stvari. Tu su bili „Đavolji eliksiri“ u kojima su tada bili Dado i Boček, u jednom bandu je pjevao i Zlatko Pejaković. I onda kad smo nastupili, ja sam svirao po prvi puta u životu na pravoj električnoj gitari koja je imala onaj vibrator i naravno da sam to stalno navlačio. A Tuca čija je to gitara bila stoji iza zastora i maše nešto, čupa kosu, a ja uopće ne kužim što mi hoće reći. To treba rastezati milimetar dva, a ja rastežem kao da je to pumpa za vodu. I bome nakon nastupa nikad više nisam mogao dobiti njegovu gitaru. Predsjednik žirija je bio Branko Mihaljević. I onda nakon nastupa šest ili sedam sastava predstavnik žirija je rekao da „Apaši“ i „Aurore“ odsviraju još po jednu pjesmu jer se ne zna koji će od ta dva sastava biti prvi. Mi smo bili šokirani. Oni su svirali „Shadowse“ i u instrumentalu su bili bolji od nas. A mi trebamo nastupiti, ali nemamo uvježbanu četvrtu pjesmu. I onda smo ponovili „13 Faraona“ naš instrumental i na kraju je žiri odlučio da prvo mjesto podijele „Apaši“ i „Aurore“. I tako je završila ta prva gitarijada 1965. godine. Ta gitarijada je bila velika stvar. Mi smo bili popularni u svojim sredinama nekoliko tjedana i tog ljeta smo „Apaši“ i mi dobili ponudu od „Centra za kulturu“ da sviramo u tom čuvenom prostoru iza kina „Papuk“ odnosno „Urania“ „Vrtu centra kulture“. I onda smo mi kupili instrumente od „Dinamita“ koji su nabavili nove. Od Berte Krasnića smo kupili bas gitaru, ritam gitaru smo kupili od Kiće, ja sam kupio gitaru od Kratofila tako da smo mi svirali utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom tijekom školskih praznika. I onda su po gradu bili plakati „Apaši“ i „Aurore“ vode vas na more jer se na tim plesnjacima od ulaznica izvlačila nagrada, sedmodnevno ljetovanje na moru u organizaciji Ferijalnog saveza grada Osijeka. Mi smo bili plaćeni za te nastupe i u stvari smo zarađivali toliko da otplatimo instrumente, ali nismo imali neke ambicije da se glazbom bavimo profesionalno, jer smo imali neke svoje druge, odnosno prve poslove i zanimanja. Nastupili smo jednom kao podloga uz gostovanje čuvenog karikaturiste  Ota Reisengera u Osječkoj knjižnici i prijavili smo se za gitarijadu u Beogradu, koja je bila jako loše organizirana i na kojoj su isforsirano pobijedile „Siluete“ koje su morale pobijediti. Kasnije sam otišao u novinarstvo i u znanost. I na jednom od prvih predavanja smo čuli da je Winston Churcill izjavio da je novinarstvo divan posao, ali da ga treba napustiti na vrijeme. E tako sam ja na vrijeme napustio glazbu i novinarstvo. Tako da mislim da je važno da treba znati kada treba stati.

Surađivao sam s Bertom Krasnićem, sa Zlatko Baračem, išao sam u paralelni razred s Igorom Savinom. S njim nisam surađivao, ali sam ga zapamtio kao vrlo ugodnu osobu. Od tada je prošlo više od pedeset godina i jako se teško sjetiti imena i prezimena, ali smo imali i goste pjevače pa je tako s nama nastupao Oto i mislim da se prezivao Bakić zvali smo ga „Beli“ jer je imao bijelu kosu i obrve. I onda bi on pjevao te zahtjevnije pjesme. I onda je jednu moju pjesmu „Marie“ pjevao jedan vojnik, koji je bio u Osijeku na odsluženju vojnog roka, a bio je iz Beograda jer mi je prišao i rekao „daj da ja tu pjesmu otpjevam jer ću je otpjevati bolje od tebe“. I tako je on dolazio i nastupao. Mi smo bili vrlo prijateljski nastrojeni i uvijek smo primali goste na pozornicu.

Apsolutno podržavam cijeli projekt tvog Glazboplova i ideju da se sačuvaju i obnove podaci o izvođačima i autorima. U svijetu se zadnjih desetak godina javio jedan pokret „Građani znanstvenici“ gdje građani putem društvenih mreža pronalaze  i šalju iz svojih albuma fotografije i dokumenti  koje daju prilog da se u nekom sektoru naprave podloge da se onda može napraviti neka povijesna sinteza. Svakako pozivamo ljude koji imaju neke isječke iz novina ili fotografije da počnemo pripremati jednu podlogu, jer tradiciju sigurno imamo, a zabavna glazba je sigurno vrlo važan element jednog urbanog Osijeka i mislim da bi svakako i poglavarstvo grada trebalo uz pomoć kulturnih institucija i medija slijediti ovu tvoju ideju i sve to skupa zaokružiti.