039. – Lavine

039. Draženov glazboplov 25.09.2021.

Ako postoji grupa koja nosi epitet najdugovječnija, onda su to svakako „Lavine“. Naime grupa djeluje još danas, a u svom sastavu još uvijek ima jednog člana iz prve postave. Gosti Glazboplova 25.09.2021. bili su  Zvonimir Pavelić i Željko Turkalj.

Zvonimir Pavelić – rođen 1945. godine. To je počelo kad sam maturirao 1965. godine u Ekonomskoj školi. I onda smo svirali godinu dana u Šidu i mogu reći da smo se tamo kalili, a ono što je važno je podatak da smo 1967. godine ušli u Radnički dom, u kojem su žarili i palili “Dinamiti” a do tada je za nas to bio samo san. Oni su se u to vrijeme razilazili i pozvao nas je gospodin Dejan Rebić koji je bio direktor u to vrijeme, a s njim su tada radili Žarko Plevnik, Zvonimir Ivković. Došli su nas poslušati u Mjesnu zajednicu “Zrinjevac”, tamo na ćošku, a za nas je to bio san – svirati u hramu rock and rolla “Radničkom domu”. Tada smo bili u sastavu Zlatko Viduman – ritam gitara,  Ivan Zamečnik – bas gitara, Zvonko Pavošević – Džeger je pjevao, Vlado Vučkovac solo gitara i ja bubnjevi. Kad su se raspali “Dinamiti” onda su nam se pridružili Josip Boček i Dado Topić. Tada je došlo do čuvenog natjecanja – Tko je bolji Dado ili Džeger? Čak su izlazili kuponi u “Glasu Slavonije” gdje su ljudi mogli glasati. Pa je bilo natjecanje na kojem smo mi pratili i Dadu i Džegera i na kraju je pobijedio Džeger. To je bilo 1967. godine, ali ne bih htio komentirati tu cijelu priču. Ono što je posebno zanimljivo je podatak da su u to vrijeme plesovi bili od 17 sati do 20 sati. I poslije toga se išlo na Korzo. Mi smo odlazili u Hotel Central ili Royal, jer je činjenica da se u to vrijeme skoro svugdje sviralo. Nažalost od starih Lavina postoje samo neke fotografije, ali nema zvučnih zapisa, jer jednostavno u to doba nije bilo mogućnosti za snimanje.

Fotografija – 1957. godina prvi pionirski limeni (pleh) orkestar u bivšoj Jugoslaviji. Mi smo svi bili đaci osnovne škole „Jovan i Milena Radivojević“ – „Joca i Mica“ kako smo ju mi zvali, tamo kraj „Mačkamame“. Jednog dana su došla dva vojna kapelana i rekli su da je donešena odluka da se osnuje jedan takav orkestar i da naša škola ima prigodu to realizirati. Oni su nas odveli u „Mačkamamu“ a nas se prijavilo – pola škole i onda su oni odabirali tko bi mogao što svirati. Kako je to izgledalo – za jednim stolom smo sjedili taj kapelan i ja. On je udario neki ritam po stolu i ja sam to trebao ponoviti. I onda je rekao – „Ti sviraš udaraljke“. Ja nisam ni znao što to znači. I tamo smo imali dvoranu, kupili su nam instrumente i mi smo svirali, čak smo svirali i na „Tašmajdanu“ na sletovima. To je bilo po 5 instrumenata po zonama. Na slici sam i ja, ali tu je i Miroslav Šaranović – poznati bubnjar („Tornado“, „Dinamiti“, „Indexi“ „Ambasadori“), tu je recimo Ivan Dropulić – truba, kasnije u revijskom orkestru HRT, zatim naš poznati osječki dr. Karpati koji je svirao trombon. Zatim Nevenka Šaranović (supruga gospodina Miroslava) koja je svirala klarinet, onda poznati osječki liječnik Peljhan, koji je svirao flautu. Puno ih je bilo, a i davno je bilo pa se ne mogu svih ni sjetiti.

Željko: Zanimljivi su bili ti plesnjaci. Recimo mi smo obično svirali jedno tri brže stvari da se publika malo opusti, a onda bi znali svirati tri sentiša uz napomenu da tri plesa biraju djevojke, pa onda opet tri brže, pa onda tri plesa biraju dečki. Tako da je svako imao svoju šansu. To je bilo u Radničkom domu, koji je bio kultno mjesto u kojem nije mogao svatko svirati. Ali je zanimljivo da je u to vrijeme svaka Mjesna zajednica imala svoj band. Svaka Mjesna zajednica je imala neke društvene prostorije u kojima se moglo vježbati i svaka je subotom i nedjeljom imala plesnjak s tim da je „Radnjak“ bio vrh te piramide i to je bio najpopularniji i najvažniji plesnjak u gradu. A u ljetnim mjesecima je u jednom dvorištu iza kina „Papuk“ (danas „Urania“)  bio je travnati prostor i mala pozornica na kojoj se moglo svirati. Ti plesnjaci su bili vrlo popularni i posjećeni jer su bili u centru grada, jer je Korzo bilo blizu, bilo je vrlo ugodno i bilo je na zraku. Taj prostor je nekoliko godina bio najvažnije mjesto za ples i svirku u gradu. Često su se koncerti događali i u dvorištu tada Pedagoškog fakulteta, danas Filozofskog i tamo je isto bilo vrlo ugodno. Ne smiju se zanemariti ni Hoteli, ali ovo su bili čisti „plesnjaci“. No svirke u hotelima su bile povezane s ugostiteljskom ponudom – Hotel „Royal“, Hotel „Central“ i nekadašnji Hotel „Psunj“ kojeg se sjećaju samo oni najstariji. „Psunj“ je bio u onoj zgradi gdje se sada nalazi McDonalds i gdje je bio Ferimport. Imali su divan ulaz tamo gdje je sada S’Oliver i imali su prekrasnu plesnu dvoranu u kojoj se odvijala većina maturalnih zabava koje su se tada održavale. Jedno vrijeme našeg sviranja u Hotelu „Psunj“ je povezano s glazbenim djelovanjem Krunoslava Kiće Slabinca. Naime, kad je Kićo otišao na odsluženje vojnog roka „Dinamiti“ su se razišli i kad se vratio nije imao s kim nastupati i u tom vremenu se priključio i nastupima s „Lavinama“ gdje je nastupao na manifestacijama tog tipa. Uglavnom na maturalnim zabavama i to vrijeme provedeno s nama mu je pomoglo i financijski u stvaranju uvjeta za odlazak prema Zagrebu i stvaranja svoje nove karijere. Danas „Lavine“ zajedno imaju preko 500 godina, svi smo u mirovini i sviramo zaista onako „za dušu“. Bez obzira na godine još uvijek se zanosimo i pokušat ćemo učiniti sve da se u Osijeku pokrene nekakav jazz rock klub, gdje bi se u opuštenoj atmosferi moglo svirati i uživati u glazbi na nekakvim „otvorenim probama“ gdje dođu glazbenici pa se izmjenjuju i sviraju glazbu iz tih vremena kada su „Lavine“ svirale. Naša želja i ideja je da nam se svi pridruže u nekakvim glazbenim radionicama koje bi bile prilika za svirke i nas starih i onih starijih.

Zvonimir: da se samo na trenutak još jednom vratim na onu priču oko Džegera i Dade. Dakle, Boček i Dado su ponovo otišli i onda smo mi dobili dva nova člana, a to su Marinko Pešić – pjevač i solo gitarista Srećko Lovrinčević, to je bilo 1968. i mi smo u tom sastavu pratili Kiću Slabinca. Kad pričamo o svim tim mjestima bilo je loš jedno mjesto koje je bilo vrlo zanimljivo, a to je terasa Doma JNA danas Doma HV– gdje je bilo vrlo ugodno.

Željko: to je bio odličan prostor i zadnje kada se tamo sviralo, kasnije više nikada, je bilo 1968. godine kada je tadašnji Sovjetski savez napravio invaziju na Čehoslovačku. Tada smo svirali na terasi i taman smo odsvirali nekoliko stvar kad su na terasu upali neki uniformirani ljudi pod punom ratnom spremom i zahtjevali da se odmah prekine svaka daljnja aktivnost. Mi uopće nismo znali što se dogodilo i svi smo morali odmah napustiti prostor. Za nekoliko dana su nas pozvali da pokupimo svoju opremu, a ta napeta situacija je potrajala jedno šest mjeseci i poslije toga se više nikada ništa nije gore događalo. Nekako se to poklopilo i s završetkom škole, pa su se i „Lavine“ i neki drugi bandovi razišli. Onda je proteklo jedno dugo razdoblje do osamdesetih godina, kada me jedan dan nazvao Srećko Lovrinčević i pitao „Stari što radiš? Imaš li još uvijek onu gitaru od prije?“  Nisam imao tu gitaru, ali sam nabavio novu i onda smo nas dvojica počeli pomalo svirati i nije nam išlo loše. Onda smo odlučili idemo vidjeti gdje su ostali ljudi koji su nekada s nama svirali i onda smo u jednom razdoblju od šest mjeseci skupili neke ljude koji su s nama svirali u to vrijeme ili su svirali u to vrijeme i onda su počela nastupati „Nove Lavine“. Od sredine devedesetih pa do danas smo svirali i uživali. Nažalost nismo više svi skupa, jer nekih naših dragih prijatelja više nema. Tako su Vladimir Kmoniček i  bivši klavijaturist arhitekt Predrag Rehner nažalost preminuli. No mi nastojimo zadržati uspomenu na njih i raditi i dalje i angažirati nove članove i u stvari dokazati da su „Lavine“  „besmrtne“.