027. – Zdravko Peko

27. emisija Zdravko Peko

Zdravko Peko – gitarist rođen je 1959. godine. Od malena je bio zaljubljenik u gitaru i gimnazijsko doba je išao kopati kanale da bi zaradio svoju prvu električnu gitaru Eko 1976. godine. Imao sam tu sreću da sam živio u svim dijelovima grada. Prvo iza konkatedrale u tada Božidara Adžije, pa onda malo u Retfali, pa u Donjem gradu, pa opet u Retfali, pa na Jugu II, pa u centru i sada sam na Bosutskom. Tako da sam stvarno upoznao sve dijelove Osijeka. Ja sam ona generacija koja se još uvijek sjeća osječkog Korza i gužvi u centru grada, na potezu od nekadašnje „Ro-me“ pa do „Casina“. Sjećam se da su roditelji sestru i mene vodili navečer u šetnje i to smo morali biti obučeni i moralo se govoriti „ljubim ruke“kad dođu stariji pokraj nas djece, ali ono što mi je ostalo u pamćenju to su te nekakve „bašte“ „Royal“ „Central“ i tako dalje. Strašno smo to voljeli u „Royalu“ su bile neke ribice uvijek je netko svirao. Osijek je stvarno imao tradiciju kvalitetne glazbe i po tome je bio nadaleko poznat. U osnovnu školu sam išao u „Vladimir Nazor“ a u gimbu „Braća Ribar“. Tri puta sam upisivao pravo, ali glazba me odvela u nekom drugom smjeru. I to je tako ili se baviš glazbom ili ne. U to doba je najveći problem bio kako doći do instrumenta. I nije bilo drugog načina nego sam preko Studentskog servisa išao kopati kanale. Tako da sam ja doslovno „iskopao svoju prvu gitaru“  „Eko gitara“ koja je izgledala kao „Les Paul“. Ne mogu ti opisati koja je to bila sreća. I sviralo se dok ti „prsti ne otpadnu“. Onda je trebalo nabaviti pojačalo, a novce mi je posudio naš legendarni Simo Škrbić. Kad sam se preselio u Retfalu, živio sam tri kuće dalje od Dade Topića, tako da mi je to bilo jako važno. U to doba cijeli taj kraj je imao 3 televizora. Društveni život je bio vrlo živ jer su se ljudi družili. Korzo je bio centar svijeta, na južnoj strani su bili najmlađi, srednji su bili u šetnji, a ona strana kraj Royala to je bila „ženidba – udadba“. I onda je poseban show bio kad bi naišao tramvaj, ali zanimljivo da nikada nitko nije stradao. To je sve funkcioniralo, a bilo je sve puno ljudi. Prvi moj band se zvao Izazov – 1976.  Tihomir Balaž – bubnjevi (koji je tada imao svoje bubnjeve a to je bila velika stvar), Damir Šimošić – bas gitara i ja solo gitara. Još nismo znali tko će pjevati pa sam ja stjecajem okolnosti počeo pjevati. Svirali smo uglavnom rock and roll klasike. Trajali smo jedno četiri godine i onda se pojavila grupa Izazov u Zagrebu, pa smo promijenili ime u Lift 1983. U to doba je bilo gitarijada za koje smo se mjesecima pripremali i educirali, gledali tko što zna i radi. Nakon Lifta sam 1985. otišao u JNA, prvo u Sombor kao „plavac“ i kasnije u Sarajevo što mi je promijenilo puno toga u pogledima i razmišljanju, jer sam se tamo družio s tim Sarajevskim glazbenicima (Zele Lipovača i drugi). Tamo su nastale i neke pjesme dok sam bio na Jahorini u te vojničke dane. Zanimljivo je da sam poslije „skidanja“ iz JNA dobio jedan ozbiljan poziv od Brune Langera iz „Atomskog skloništa“. Kad se dogodilo da se Sergio Blažević, nažalost jako razbolio, a oni su imali ugovoreno snimanje albuma „Atomic shelter“ u Americi Bruno me pozvao da idem s njima snimiti album. To je za mene bio pozitivan šok. No nisam se odlučio, jer sam tek izašao iz vojske i bio sam u nekom drugačijem raspoloženju. Priznajem da mi je poslije bilo malo žao jer su se oni na tom snimanju družili s „Iggy Popom“ „Pink Floydima“, svjetskim veličinama.  Nakon povratka iz vojske stvorili smo novi band. Pokojni Boris Šanić je imao neku viziju i zahvaljujući našem osječaninu Miroslavu Šaranoviću koji je imao dobre veze kao bubnjar iz „Indexa“ kod direktora Diskotona Slobodana Vujovića („Ambasadori“). I tako smo dobili šansu da snimimo album. Divlje jagode su taman prešle u Jugoton i onda smo upali mi – „Valter“. I to je bio prvi samostalni album nekog Osječkog banda. Mi smo svi bili pravi rockeri i nastupali smo na nekim heavy metal  festivalima. I svi smo osim Miroslava Zečića koji je bio malo iz neke druge priče, to doslovno i živjeli i tako se oblačili. Moj najveći uzor je Paul Rodgers, koji je za mene najveći rock pjevač ikada (Bad Company). Po povratku iz JNA prvo sam jedno vrijeme svirao u bandu koji se zvao „Panonski mornar“. Oni su me čekali da se vratim iz vojske. Oni su svirali sve, od tamburice preko zabavnjaka do rocka. Tu su bili Zdenko Rončević, Miro Šijan, Božo Kukrika, Miroslav Tanacković i Joza Babić. I onda je tu bilo nekoliko epizoda s bandovima po ljetnim terasama i slučno. I onda nakon Gerinog koncerta u HNK-u („Gero i prijatelji“) s Ivicom Bilcom sam skovao plan da iskoristimo ime „Trend“ i da napravimo band. I onda Miroslav Gerenčer – Gero, Ivica Bilac – Žućo, Davomir Brkić – Daco i ja napravili smo „Acoustic Trend“. Tada nitko nije svirao tu acoustic formu. Kad smo zapjevali Gero i ja u terci, odmah smo shvatili da je to nešto poput Beatlesa, odlično. Nikada nisam pjevao s nekim tko tako dobro pjeva. I 1979. smo imali svaki četvrtak nastup u „Cappuccinu“ gdje sam ja bio suvlasnik i tamo se stvarno uvijek tražila „stolica više“. To je nešto što mi je ostalo kao jedan od najljepših perioda u mom glazbenom životu. I nakon toga sam ponovo svirao u grupi „Essekeri“ sa Zdenkom Rončevićem što je bio kvalitetan band s širokim spektrom sviranja, da bi u jednom trenutku ponovo napravili taj „Acoustic Trend“, no nažalost bez Gere. Nažalost nismo baš imali priliku nastaviti te stvari kao što je bio slučaj u „Cappuccinu“ jer nas su stalno prijavljivali i policija bi svaki puta dolazila i mene zapisivala, tako da se u jednom trenutku dogodilo da sam imao 120 prijava za remećenje javnog reda i mira. Možda i u tom primjeru treba tražiti odgovor na pitanje zašto više nema glazbe u središtu grada. Preko ljeta – kome to smeta? A naši ljudi odlaze na more i tamo sviraju, a ovdje je sve mrtvo. Pa i „Koncerti u rupi“ koje si ti izumio su morali završiti do 23 sata, jer je uvijek bilo problema s onima kojima je to smetalo. Očito da nedostaje krovne organizacije koncerata u našem gradu. Nadam se da će „Acoustic band Trend“ nastaviti i dalje, jer se veselimo svakom živom nastupu u našem gradu izuzetno bogate glazbene tradicije.