026. – Miroslav Gerenčer – Gero

26. Draženov glazboplov – Miroslav Gerenčer – Gero

Miroslav Gerenčer Gero legenda je osječke glazbe, ali i svjetski priznat karikaturist. Druženje s Gerom donijelo je mnoštvo divnih sjećanja.

Gero: Ja sam rođen 1948. godine, u trenutku gostovanja u emisiji Gero je imao 73 godine. No krenimo od početka, počelo je upravo na Radio Osijeku. Imao sam tri možda četiri godine i bile su nekakve želje slušatelja za Novu godinu i to se plaćalo. I mene je teta odvela na Radio i ti onda tamo pozdraviš cijelu svoju familiju dragu i onda otpjevaš uživo pjesmu i ja sam tada otpjevao pjesmu koja je bila veliki hit Zdenka Dobeka, mog tada idola, a pjesma se zvala „Martin po gradu juri“. I to je bio moj prvi javni nastup i to odmah na radiju. Negdje u petom razredu je bilo neko natjecanje učenika osnovnih škola. A moj tada nastavnik, a kasnije prijatelj, veliki karikaturist Miodrag Vladetić Mac, on je bio skaut za talente u školi i napravio je audiciju tih klinaca i ja sam se prijavio. I on kad me čuo samo je rekao „To je to“. Tako da sam nakon toga nastupao u „Radničkom domu“ u onoj velikoj Sali, među hrpom djece i roditelja. To je bila ludnica. Ne sjećam se više da li nas je pratio cijeli „Plavi 9“, ali u svakom slučaju imam fotku na kojoj je naš legendarni „Karlika“. Tad su bile popularne Meksičke pjesme i pjevao sam pjesmu „Halisco“ i smrznuo sam se od trema. I kad sam počeo ono jodlanje onda se publika raspametila i to je bio za mene veliki uspjeh i postao sam glavna faca u školi. Kasnije sam u osnovnoj školi dobio gitaru koju mi je kupila teta za odličan uspjeh i tada sam upoznao Zlatka Baraća. On je svirao harmoniku, kasnije i gitaru i tako smo napravili duo i nastupali po čajankama u školi i što ja znam. I tako smo postali glavne face. U to vrijeme su se svirale, neke Meksičke i kaubojske pjesme, uglavnom mi smo to sve šibali i to dosta dobro. Onda smo se sprijateljili pa smo kod njega kod kuće nastavili sa sviranjem. On se danas možda stidi te faze jer je veliki jazzer, ali ja ne. Meni je to baš bilo lijepo. Onda su se pojavili ti VIS-ovi (vokalno instrumentalni sastavi) „Shadowsi“ i što ti ja znam „Peter Kraus“, „Tommy Steal“, uglavnom ta mjuza. „Shaddowsi“ su nas u Osijeku sve zarazili i tako smo mi htjeli napraviti neki sastav. Tu su već postojali „Tornado“ kasnije „Dinamiti“ i jednostavno su se sastavi počeli pojavljivati kao gljive poslije kiše. Tako smo mi upoznali Ivicu Zamečnika koji je već tada radio u firmi i imao je smisla za managment. I tako smo napravili sastav koji se zvao „Kontrasti“, bubnjeve je svirao Boro Preradović, ja sam svirao ritam gitaru, Zlatko Barač solo gitaru, Ivan Zamečnik bas gitaru i Dražen Žilić Žika je svirao Claviolu. I to je jako lijepo počelo. Tada mi je moja baka digla kredit i kupila mi „Melodiju – Mengeš“ gitaru koju sam svaki dan išao gledati u Radio centar u izlogu i gledao ju i sanjao danima. A Zlatko Barač je dobio „Hoeffner“ gitaru za koju mislim da je tada bila najbolja u Osijeku. Njegov tata je bio mesar i bavio se filatelijom, a on je bio sin jedinac tako da je imao sve najbolje. Tako smo počeli svirati i moram reći da je to tada bila jako dobra svirka. Što je najveći štos, ja tada uopće nisam pjevao nego je Ivan Zamečnik pjevao dvije pjesme, jedna nije imala riječi a drugu je pjevao na Češkom. To je bila smijurija. Čak smo tu u Parku kulture pratili neke pjevače. Bio je neki Nikola Karović, pa Jakac. Bilo je tu još nekih svirki, ali smo se na kraju raspali. Kasnije smo Zlatko i ja osnovali kvartet „Lutajuće zvijezde“ to je bio odgovor na 4M iz Zagreba. Prvi tenor se zvao Dejvi (Ivan Tram), zatim Ivica Trconić – Tex, Antun Kos – bariton, a ja sam bio bas. Tako smo mi nastupali u bašti hotela Central. Kako su godine išle mene je moja draga prijateljica Ksenija Savin s kojom sam bio jako dobar, preporučila svom ocu Dragutinu Savinu koji je bio tada direktor opere i prošao sam na audiciji i postao bariton u zboru. Mislim da sam dvije sezone pjevao u zboru u vrijeme kad su solistice bile Gita Šerman i Gertruda Munitić, Slavica Pfapf i drugi. I zbor je bio odličan i imali smo čak i baletni ansambl. Ludilo. Repertoar je bio predivan „Rigolleto“, „Traviata“, „Hofmanove priče“, igrali smo i u operi Dragutina Savina „Tena“ od Kozarca. Bio je to jedan krasan period mog života. Mislim da su me primili za stalno, da bi ostao tamo do mirovine. No kako nisu, put me igrom slučaja odveo u Njemačku. Tamo sam radio u Pfortsheimu, u jednoj firmi hidrauličnih presa i igrom slučaja na ulici sretnem Zlatka Vidumana koji je svirao u prvoj postavi „Lavina“ bas gitaru. On je isto, stjecajem okolnosti morao doći u Njemačku i mi smo napravili jedan amaterski band. Pod tjednom smo radili, a vikendom smo svirali u nekom „Jugovičkom“ hotelu koji se zvao „Maximillianshoff“. Tamo sam u stvari propjevao i to one pjesme sa San Rema. Međutim tamo sam upoznao neke dečke iz Novog Sada koji su svirali u jednom baru. Oni su spavali u tom hotelu, a poslije svirali u baru i znali su se tako ranije spustiti u restoran i tamo smo se upoznali. I onda su mi prišli, jer je njihov bubnjar morao otići za Novi Sad i pozvali me da sviram s njima. Naravno da sam prihvatio, jer sam radio teški fizički posao u jednoj metalskoj firmi i ovo je za mene bilo divno. Tada sam prešao na bas gitaru i počeo pjevati i to je bio jako dobar band. Svi smo pjevali tako da smo odlično zvučali. Svirali smo po Tanz lokalima, gdje se plesalo i bilo je dobro. Čak smo pjevali i duhovne pjesme od „Golden Gate Quarteta“. Svaki od nas je imao „svoje pjesme“ – ja sam bio za Tom Jonesa i evergreene. Zvali smo se „Four Neoplanti“. Nažalost oni su kasnije otišli, a ja sam ostao. Oni su kasnije zvali „Neoplanti“ i pratili su Balaševića. To je bio njegov prvi band. Kad sam se vratio u Pfortsheim, preko neke agencije sam upoznao „The Burnings“ to su bili neki Nijemci s kojima sam svirao jedan period 1971/2. kao profesionalac i svirali smo svugdje po cijeloj Njemačkoj. Na kraju sam završio u bandu koji se zvao „Makedonija sextet“, a u bandu je bio samo jedan Makedonac, a ja sam bio jedini iz Osijeka i Hrvatske. Bili smo jako dobri i svirali smo u velikom Tanz lokalu. I na kraju smo svirali u Hamburgu i tada sam bio na koncertu „Jose Feliciana“ koji je bio moj idol. I na kraju smo završili u Munchenu gdje smo svirali u čuvenom hotelu „Regina palace“ gdje su se održavali balovi i karnevalu. Tu su dolazili poznati pjevači iz onog vremena. Svirali smo „Bayern Munchenu“ na balu – Szepp Mayer, Beckenbauer, Muller, Paul Britner, Ulli Hoeness i sve sam ih tamo upoznao. Kad smo se raspali onda smo napravili, nas trojica, novi band i svirali smo u jednom kultnom Jugovičkom restoranu koji se zvao „Hirschau“, a vlasnik je bio jedan Slovenac koji je čak s nama i svirao. Vratio sam se 1983. u Osijek i tu sam kupio stan. Tada nisam nikoga poznavao. Znao sam Tucu, ali ga nisam ni viđao. Jedino sam znao Simu Škrbića i on je rekao „Pa lega ti s tvojim „Ovationom“ (legendarna gitara, prva te vrste u Osijeku) to je ludilo“. Ja sam tu gitaru kupio 1978. i to je tada bio bum u cijelom svijetu i od tada ju nisam ispuštao. Tada su svirali samo rock. I onda sam otišao na svirku u Belišće i upoznao Žuću i Labana i s njima sam prvi puta nastupio. Kasnije smo Žućo i ja osnovali band koji se zvao „Trend“. Prva postava je bila Ivica Bilac Žućo  na bubnjevima, onda Jugoslav Momčilović klavijature, pa čak i Mile Dimitrijević je tu bio. Onda Ivica Murat i Bosanac – Željko Šorda bas. A ja sam svirao „Ovation“ i pjevao. Svirali smo u hotelu „Park“ u Našicama i onda smo otišli na Lopud. Poslije je Ivica Murat preuzeo više instrumenata i malo smo se smanjili. Uglavnom polovinom osamdesetih smo svirali na terasi i tu bi nam se znao priključiti Vladimir Babin i Mimika. Bilo je tu raznih izmjena, a svirali smo i na brodu „Ambasador“ i plovili smo po Sredozemlju šest mjeseci. Naravno ja sam se uvijek bavio karikaturom i tamo sam u slobodno vrijeme crtao goste, carinike, policajce. Tako da smo dobro prolazili na carini. Sjećam se da je Babin tako prenio svoj DX7 klavijaturu, pa ja mikrofon, neke kutije i tako smo lakše prolazili. To sam stalno radio u slobodno vrijeme. Već u osnovnoj školi je Miodrag Vladetić Mac u meni vidio i taj talent. On je na ploči crtao, a ja sam to gutao. Ja nisam volio crtati prirodu i tempere. A on je jednom zadao da svatko od nas crta svog „para“ i kraj mene je sjedio jedan dečko koji je imao oči malo isturene da ne kažem da je bio buoljook. Ja sam napravio karikaturu i on je bio oduševljen. Prva objavljena karikatura je bila u „Plavom vjesniku“ kad sam nacrtao na nekom natječaju Vice Vukova. Karikatura mi je bila objavljena u Studiju bila je križaljka, a bila je sezona „kiselih krastavaca“ i Stipković je vjerojatno otišao na godišnji odmor. Tako su mi objavili jedno pet šest karikatura, bez pseudonima i nisu mi ništa ni platili niti je tamo pisalo „Gero“. Onda je u to vrijeme bio neki „Čik“, a iz Njemačke sam slao u sportski časopis „Tempo“. I onda sam poslao karikaturu Renata Zera, onog pjevača u „Tolentino“ za festival karikature i tu sam 2003. dobio nagradu,  u žiriju je bio Federico Fellini, također karikaturist. Čak sam bio i po nagradu tamo. I onda sam počeo slati na te festivale. Za vrijeme Domovinskog rata svaki dan crtao antiratne karikature i to sam svaki dan nosio u „Glas“. U to vrijeme sam od toga živio, jer su oni uredno plaćali. Kasnije smo napravili i „Acoustic Trend“  i svirali u „Cappuccinu“. Poslije je bio onaj čuveni koncert u osječkom HNK koji si Ti vodio, gdje su povodom 25 godina mog umjetničkog rada kao glazbenika i karikaturiste nastupili moji brojni prijatelji. Tom prilikom sam u foajeu imao i retrospektivnu izložbu karikatura s 200 radova.  Imao sam i sjajan koncert u Studentskom centru, koji si ti organizirao,  gdje sam nastupio uz grupu Osijek koja je pratila Kiću. Marta i ja smo tada jako lijepo otpjevali „Feelings“, a kao gosti su nastupali osječki kantautori: Goran Flauder, Miljenko Šmit i Miroslav Škoro. Puno sam toga prošao. 2007. godine sam doživio moždani udar i cijela lijeva strana mi je bila oduzeta. Nažalost više nisam mogao svirati gitaru, koliko god sam vježbao, jednostavno nema motorike. Tako da sam prestao svirati. Pjevao sam s Baračevim Big bandom i nastupao sam s „Lavinama“. Nastavio sam crtati i dalje surađujem s „Skandi fenixom“, njima radim karikaturu za naslovnice i objavio sam ih više od 1000. Uglavnom u mirovini sam i još uvijek crtam karikature.