025. – Antun Nikolić – Tuca

24 Antun Nikolić Tuca –

Legenda tambure i gitare i glazbe uopće na ovom našem području, rođen 1943. godine

1949. godine kad sam imao šest godina već sam svirao primu, moj brat je svirao bugariju, ali još nisam išao u školu. Starija braća su svirala i onda me je pozvala njegova učiteljica da dođem s njima nešto odsvirati na priredbu da popunimo program. To je bilo u Županji. I vidio nas je čika Jašo, čuveni Jašo Bacsi i rekao nam je da se javimo kad dođemo u Osijek, jer je to tata najavio. I tako smo mi krenuli za Osijek 1958. godine. Jašo Bacsi je rekao „Srce moje ja ću od tebe dobar tamburaš napraviti.“ On je namjerno još više forsirao Mađarski kad je govorio, tako da je to bilo jako simpatično. Ja sam kod njega odlazio svaki dan i on me svemu naučio. U to doba smo na radiju svirali uživo. Orkestar bi svirao u studiju, a pjevači su sjedili vani i onda kad dođu na red idu uživo u program. A često su bile javne emisije u studiju na koje je dolazila publika. No sve je bilo uživo. Imali smo zabavni orkestar i narodni orkestar. Branko Mihaljević je bio urednik zabavne glazbe, a Julije Njikoš je bio urednik za narodnu glazbu. Ja sam u zabavnom orkestru svirao gitaru, Branko Mihaljević klavijaturu, basista se zvao Toni Kurina, vojni glazbenik koji je znao note. Bio je i Gumbo kontrabas koji baš nije znao note, ali je svirao po sluhu. Tu su bili Zdenko Dobek, Olgica Miler, Remo Karakaš, pa Gita Šerman Kopljar, uz tamburaše Vera Svoboda Njikoševa supruga, Blaženka i Pero Nikolin. S Kićom sam osnovao Tornado i tu sam svirao solo gitaru, Kićo ritam gitaru. Poslije je on ostavio gitaru i samo je pjevao, ali u početku je svirao. Tu je bio s nama Igor Savin, zatim Keco koji je svirao trubu, onda Lale, Andrija Stefanović koji je svirao saksofon. Gumbo je svirao bas, onda Mrga – Zlatko Margetić koji je svirao bas pa smo i njega koristili. Pa neki Jim Bek koji je dolazio iz Zagreba, pa mali Njikoš Baja. On je dolazio kad smo radili zabave. Mi smo dosta dugo svirali s Mladenom Kozjakom kao band. Šime je svirao trubu, a Mladen bubnjeve, a kasnije je ostavio bubnjeve i počeo pjevati, a Šime je sjeo za bubnjeve. Dinamiti su nastali 1963. i svirali smo do 1967. po Osijeku, bilo je puno plesnjaka. Tu su bili,  Bonzo pa Plavi9. U to vrijeme je veliki hit bila „Plavuša“. A tu postoji priča. Honorari za svirku su se morali isplatiti na udruženje muzičara, Gajdoš koji je bio tajnik je to isplaćivao nama na žiro račun. I onda Kićo i ja dođemo u Komunalnu banku i štedionicu Osijek na Korzu i donesemo mi naše žiro račune na šalter i tamo je bila jedna „mačka“ koja je bila plavuša i zato znam kome je posvećena pjesma. Bila je stvarno zgodna. I mi to obavimo i krenemo, a Kićo se vrati i kaže „nešto sam krivo rekao, moram se vratiti i još joj nešto objasniti“ i onda još neko vrijeme „klafra“ s njom. Mi smo kao „Dinamiti“ često svirali u „Radnjaku“ u podrumu gdje je bila sala u koju je stalo po 1500 ljudi. Dejan Rebić je to vodio, a u organizaciji je bio i Žarko Plevnik. I onda nakon par mjeseci kad smo vidjeli koliko puno ljudi naguraju u prostor, onda smo jedan dan došli tražiti povišicu jer smo izračunali koliko oni zarade na nama. I onda smo iz „Radnjaka“ prešli u onaj vrt iza kina „Papuk“ („Urania“) i sva publika je došla za nama. I onda smo morali mijenjati vrijeme nastupa. Zanimljivo je da smo tada svirali poslije podne, a ne navečer. Negdje prije raspada 1967. godine smo bili na jednoj gitarijadi u Zagrebu, gdje smo isto osvojili prvo mjesto, pa smo snimali za TV s čuvenim Antonom Martijem, a nakon toga smo pozvani u Beograd, a tamo je glavni bio Zoran Miščević i beogradski sastav „Siluete“. A mi smo u garderobi iz zafrkancije odsvirali ono kolo „Čačak“ i Rale prihvati, Kićo isto. I onda uđe organizator i kaže „Dečki jel’ bi mogli to odsvirati na samom početku?“  i kad se zavjesa onako na sredini raširila mi krenemo. Ja sviram solo, Lazo mi hvata tercu, a kako je to bilo njihovo, mi dobijemo aplauz i osvojimo prvo mjesto, organizatora. I 1971. je meni bila prekretnica – „Hrvatsko proljeće“, oženio sam se i s Kićom sam osnovao „Slavonske bećare“. Sa „Slavonskim bećarima“ i Mirjanom Primorac koja je bila naš vokalni solist i naravno Kićom smo obišli cijeli svijet. U Americi sam bio dvadeset puta. Sad zadnji puta smo Žec i ja bili s „Garavušama“ koje su bile pozvane na turneju, a mene su pozvali kao primaša. Kad smo bili tamo Bernard Luketić, koji je bio predsjednik Hrvatske bratske zajednice dugo godina, mi je pokazao jednu debelu knjigu i ustanovili smo da sam kod njih bio dvadeset puta. A s Kićom smo bili i prije moja dva brata Luka i Ilija, Jašo Bacsi i Zvonko Batistuta – to su bili prvi bećari. Nastupali smo nekoliko puta u Lisinskom , čak sedam koncerata je bilo rasprodano, pa smo nastupali u Beogradu i tu je bilo puno zajedničkih nastupa. Kićo je bio sjajan zabavljač i bio se u stanju svačega sjetiti i ludo zabavljati sve oko sebe. 1971/2. smo snimili prvu singlicu u studiju Jadran filma „Zora rudi, dan se budi“. S Kićom sam proputovao Europu, a čak tri puta smo s njim bili i u Australiji. Jedno vrijeme sam nastupao s njim, kao njegov gitarist. Tako je Kićo za gostovanje u Australiji poslao ploče, da njihov band skine stvari i da nauče svirati njegove pjesme. Ali ipak vodi i mene tako da, ako oni ne uspiju svirat ću ja. I dođemo mi preko, a ono problem – naši Hz (herzi) i njihovi Hz nisu isto. Kod nas je 50 a kod njih 60. I onda se dogodi problem u štimu, jer su oni skinuli za pola tona više. I dođem ja tamo na probu, a ono sve pjesme za pola tona više i onda je to bio veliki problem. I onda sam dan ranije s bandom sve morao ponovo usklađivati. A ti dečki baš nisu bili baš vrsni glazbenici, pa je to bilo dosta „zanimljivo“.No uz nastupe i svirke važan dio posla je bilo i snimanje kulturno umjetničkih društava diljem Slavonije. Često smo bili zajedno na zadatku, ja sam radio novinarski dio, a ti si snimao KUD-ove. Ta snimanja su bila vrlo zanimljiva. Kad bi došli u KUD prvo bi morao naštimati instrumente, jer je to često bio dosta veliki problem za svirače amatere. Dođeš na selo, a seoski tamburaški baš i ne mare koliko su naštimani. Njih je dosta teško naučiti da sve štima. Onda ja dođem i naštimam sve i krene proba. Tek što smo krenuli – pukne žica. I onda se sve raštima i mora se mijenjati žica. A dok se žica mijenja onda rakijica krene u krug, pa se snimanje produži.