022. – Emil Pravdić

22. Draženov glazboplov

Emil Pravdić. Draženov glazboplov zavirio je u osječke parkove i prošetao osječkim ulicama kako bi pronašao osobu koja već dugo šeta spomenutim dijelovima ovog ravničarskog grada i koji nam može donijeti dio prošlosti u ovu emisiju. Netko tko nam može prenijeti kako je u Osijeku provesti, najmlađu dob, pa mladost, pa onda zrelost, a svakako je jedan od njih Emil Pravdić koji nam sigurno može spomenuti neka mjesta i neke ljude za koje neki nisu možda ni čuli, ali ih svakako vrijedi spomenuti u ovoj emisiji koja spašava od zaborava i ljude i mjesta ovog našeg grada. Emil je rođen 1939. godine i svakako za njega možemo reći da je „gradska faca“, jer svi mi koji smo dugo tu morali smo ga negdje susresti ili kao sportskog djelatnika ili su ga neki sreli kao lovca ili pak negdje u gradu kao pjevača.

Krenimo redom.  Moji roditelji su došli iz Belgije u Osijek, kad sam ja bio jako mlad. To je bilo 1947. godine i kao dečko sam jako zavolio ovaj grad.  Osjetio sam da imam talent za pjevanje i pjevao sam i tako sam se polako uključivao u glazbeni svijet sa raznoraznim muzičarima i pjevačima i došao sam do spoznaje da bi ja mogao pokušati kao pjevač. Kasnije sam išao u glazbenu školu i onda se pojavila ideja da bi mogao s obzirom na moj glas kojeg su ocijenili kao bas bariton, mogao ići u Zagreb u školu. Nažalost zbog obiteljskih problema nije bilo ništa od toga. I tako sam ostao u Osijeku, volim ovaj grad i živio sam u njemu. I pjevao sam sve dok je bilo vrijeme. To su bile lijepe godine, izuzetno lijepo,  svi smo se družili, izlazili i pjevali. To je bilo negdje 1955./56. godine i stvarno nam je bilo lijepo. Puno drugačije nego što je to danas. Rado se sjećam Zdenka Dobeka. On je bio odličan pjevač, odličan kao osoba. On me prihvatio kao prijatelja, ja sam bio mlađi od njega, ali me je naučio i neke pjesme pjevati. Čak smo par puta zajednički i nastupili. On je nastupao na plesnjacima i zabavama sa sastavom „Plavi 9“. Naša generacija, kao i svaka druga generacija, imala je svoj način života i u to doba nije bilo limuzina, motora. Lijepo smo se probudili i u gradu je bilo jako puno dobrih muzičara. Bilo je puno sastava i da ne govorimo da je bilo puno objekata gdje su se održavali plesnjaci. I to je sve bila isključivo i samo živa glazba. To je bilo prekrasno. Možda će sada netko reći lako je njima pričati sada kada su stariji, ali ne to je zaista bilo divno vrijeme. Recimo „Dom željezničara“. Tamo se svaki tjedan okupljalo više stotina pa čak možda i više od tisuću ljudi koji su dolazili slušati živu glazbu. Tu bi sastav „Plavi 9“ svirao svoje i tako sigurno punih osam godina. Osim „Željezničara“ moram spomenuti da je tu bio i „Dom grafičara“ i svakako hotel Royal. To je bio jedan ekskluzivan objekat sa velikim prostorom u kojem su se održavali koncerti, nažalost danas je to ništa. To je danas ruglo grada, nažalost to moram reći. Tada su tu dolazili najpoznatiji pjevači iz tadašnje države a svakako valja spomenuti i hotel Central. Tu se malo više pjevala narodna glazba, starogradske. Oba hotela su imala prekrasne vrtove u kojima su se održavali ti programi. U ostalim objektima se uglavnom svirala plesna muzika. Tu smo dolazili s partnerima ili smo ih tu nalazili, plesali smo i dok se nekoliko puta okreneš vrijeme bi prošlo i stvarno je bilo predivno. Sjećam se još nekih objekata, kao što je „Šećeranski dom“-Kandit. Možda se ljudi i ne sjećaju ali i „Mobilia“ je imala svoj prostor gdje su se održavali koncerti. Stvarno se moglo birati gdje će se ići i mladi ljudi su uživali u plesnim večerima i druženjima. Znači „plesnjaci“ su bili život. Mi smo se tu dobro isplesali, dobro zabavili, dobro umorili i onda mirno išli kući na spavanje. A tu je i Cod koji je bio na današnjem trgu Ante Starčevića i koji su tada svi znali. To je danas „Školska knjga“ i tamo vam je bilo  toliko posjetilaca da se čekalo u redu na ulazak. I opet je to bio plesnjak i dobra muzika od valcera, tanga, ljudi su se veselili, opustili i stvarno je prekrasno bilo. Bilo je puno ansambala u to vrijeme, ne mogu reći da su se baš svi probili, ali oni bi se skupili jednom tjedno i zabavljali građane i moram reći da ih je bilo puno koji su se zaista pokazali kao vrsni glazbenici i koji su tamo od 1956. pa do sedamdesetih godina žarili i palili. Sjećam se Fridriha Lajoša tada mladog pjevača i sastav „Continental“ osnovan 1956. i obnovljen 1958. godine. To su bili vrhunski glazbenici, sjećam se i Milivoja Markovića, Fridrih Lajoš je još kasnije godinama nastupao u velikim sastavima u Zagrebu. Marković je počeo kao klarinetist, a kasnije postao poznati saksofonist. Tu je Vjeko Burić, Ljubomir Franc, zatim Zdravko Štimac koji je bio poznati Osječki urar i izvrstan trombonist. Bilo ih je puno, ali su u nekom trenutku odlazili iz Osijeka na studij i onda bi svirali negdje drugdje, a nisu više bili u Osijeku.

Događalo se da su se ekipe raspadale ili zbog odlaska na studij ili pak zbog odlaska u JNA.

Prije „Plavog 9“ postojao je „Bonzo“ koji je nažalost isto polako nestao uz odlazak određenih svirača. I onda se pojavila nova generacija, to je bio sastav „Ritam“ koji je punih osam godina nastupao i u drugim gradovima, a i u „Grafičkom domu“. Sjećam se nekih članova Miroslav Tretinjak, koji je svirao glasovir, Antun Ivek – klarinet, Ivan Vranješ – gitara, Branko Furi – bubnjevi, Dragutin Engelhart – harmonika. Dragutin Engelhart – Karlika je legenda i osnivač „Plavog 9“. On je pravi Osječanin, živio je u Donjem Gradu, mislim da je u školu išao u Koprivnicu, ali kad je došao u Osijek, počeo se baviti glazbom. Bio je dobar glazbenik, svirao je harmoniku i klavir. Nakon što „Bonza“ više nije bilo, on je počeo skupljati članove za novi sastav koji još nije imao ime. I slučajnost je bila da se Sajam, koji je sada još malo na Pampasu, tada održavao ispred i u „Radničkom domu“ i da je tamo izlagao Kandit i tada se prvi puta pojavio jedan bombon koji se zvao „Plavi 9“. I Karlika je rekao – „Mi ćemo se zvati Plavi 9“. I oni su se vrlo brzo afirmirali, Karlika je i pjevao. I ubrzo je skupio veliki broj muzičara, koji su bili izuzetno kvalitetni. Nabrojat ću samo neke – Milivoj Marković, Miroslav Tretinjak , Josip Maroš, Vanja Lisak, Vladimir Begović jedan izvrstan saksofonist, Ivan Vranješ, Stanko Stokanović,  Dragan Gorički, Slavko Horvatović i Srećko Žubrinić. I još se dosta mladih ubacivalo za vrijeme tih koncerata, koji su pjevali, tako sam i ja ponekad neku pjesmicu otpjevao. Zatim Nikola Savić, pa Lacika Fidri koji je kasnije postao vrhunski trubač, onda Julije Njikoš mlađi i naravno Igor Savin. Možda sam nekoga zaboravio, pa se ispričavam, puno je vremena prošlo. Kad su oni nastupali dolazili su muzičari iz drugih gradova, koji su stajali iza bine i gledali kako oni sviraju i naravno – učili. Tako je Dinko Liščić, kao bubnjar, dolazio iz Zagreba i ubacivao se da s njima svira. Oni su stvarno bili omiljeni, ljudi su dolazili, plesali, pjevali i uživali. To je bilo neviđeno. Svakako valja spomenuti izuzetno kvalitetnog trubača i pjevača Josipa Šimunovića, a dolazili su i pjevači – Olgica Miler, Remo Karakaš, Nikola Matić. Svakako se treba sjetiti Miodraga Vladetića, koji je bio karikaturist, nastavnih u školi i odličan stolnotenisač. Nikola je bio solidan pjevač i svi smo se mi ubacivali, a glavni pjevač je bio Zdenko Dobek. U to doba su se dosta pjevale i uz njih se plesalo, južno latinske pjesme. Nažalost premalo se zna o ansamblu „Plavi 9“ koji je zaslužio posebno mjesto u Osječkoj glazbenoj povijesti. Kako bi nastupali uz „Plavi 9“ dolazili su i brojni vrhunski pjevači – Marko Novosel je dolazio u Osijek. Zatim, Vice Vukov – zamisli Vice je dolazio pjevati uz „Plavi 9“. A dolazili su i kvartet „4M“ i Višnja Korbar, a čak je nastupio i Arsen Dedić u hotelu Central što se dobro sjećam. Uglavnom se svirala plesna glazba i onda se u nekom trenutku počeo svirati jazz. Tako da je „Osječki dixieland band“ kojeg je vodio Vjeko Burić, otvorio prvi Yu jazz festival na Bledu. Bilo je to vrijeme u kojem nije bilo kafića, nalazili smo se na Korzu i u spomenutim prostorima. Korzo je bio toliko popularan da se kroz središte grada nije moglo prolaziti. Tramvaji su milili, pa su se neki znali „kešati“ i tako proći s kraja na kraj. Za nas je Korzo bilo mjesto druženja i upoznavanja, puno nas se tamo upoznalo s djevojkama, pa smo se kasnije i vjenčali. Korzo je bilo mjesto upoznavanja, druženja, ljubavi, prijateljstva. Sve se to događalo u tom prostoru. I onda se u nekom trenutku to preselilo kod Supera i Korzo je nestao. Na Hotel Royal neću ni trošiti riječi, ali se nadam da će se jednom ipak obnoviti.

Za mene je Osijek, moj grad, iako se nisam u njemu rodio. Ali, iako sam puno puta imao priliku otići iz Osijeka, nikad nisam. I nikad neću otići, jer Osijek je moj grad, kojeg volim i nikada ga neću ostaviti – nikad! Eto to je to.