019. – Bero Crnković – I emisija

19. i 20. Bero Crnković I dio

Legendarni bubnjar, autor i pjevač – dugo prisutan na Osječkoj rock sceni

Bero: Ja sam rođen 1962. na Mačkamami i  krenuo sam s Mačkamame. U obitelji se pjevalo djed je bio tamburaš, svirao je sve tamburaške instrumente, mama, baka i djed su pjevali starogradske tako da je taj background bio standardan u mom domu. Međutim izvana je dolazio zvuk puhaćeg orkestra koji je vježbao u onoj sali za vježbanje na Mačkamami. Tamo je počeo Šaranović, a poslije sam čuo da je počeo i Dado. Dakle, Mačkamama je poveznica do današnjih dana, jer ti puhači su svirali one budnice za 1. svibnja i ja sam uvijek tamo istrčavao pred dvorac i vjerojatno vidio i Šarana i Dadu, a da nisam ni znao. I taj doticaj s glazbom izvan obiteljskog kruga je bio ključan. 1969. godine smo nabavili televizor, tako da sam u to vrijeme prvi puta vidio neke čupavce na TV-u i onda mi je djeda rekao „Sinko to su ti oni Bitluzi“. I to je u biti bilo to. Od 1969.-1974. me je osvajao i zvuk koji je dolazio iz diska u Dvorcu. Ono što su bili „Radnjak“ i „Željo“ u gradu, to je ovdje bio disko u Dvorcu. Bio je DJ „Švabo“ koji je donosio ploče iz „Njeme“ , a preko ljeta su napravili pozornicu iza dvorca i sjećam se da je svirala grupa „Pax“ – bubnjeve je svirao Darko Tominac – poznati Osječki speedvejaš. I to je bilo prvi puta da sam vidio da netko svira bubnjeve. Imali su neke reflektore, pa sam gurao glavu u to, nisam imao pojma što je to. Tu su bili dečki koji su u školi „Joca i Mica“ igrali nogoš i košarku, a onda su zajedno svirali. Bio je tu jedan Stenli koji je prije puno godina odselio u Australiju, a svirao je isto bubnjeve. U školi smo razmjenjivali singlice – „T Rex“, „Mungo Jerry“ , „Slade“, „Sweet“, a kad sam naletio na Jimmy Hendrixa, onda sam kupio onaj album „Otok White“ – live i to je bila drama. Tada sam nabavio neku gitaru i godinama sam s njom skakao ispred ogledala. I kad sam čuo „Deep Purple“ „Highway Star“ i „Machine head“ općenito – to je bio moj zvuk. Tu se dogodio klik koji me odvojio od bilo kakve obiteljske tradicije i slično. Moj. Početak se svodi na osnovnu školu u kojoj je moj profesor Dragutin Stivaničević – Stiv bio ključna osoba za nas 90% s Mačkamame. Veljača 1975. audicija – on je uspio nagovoriti direktora škole da kupi orgulje, bubnjeve, bas gitaru i pojačalo. Da napravi električni band, a do tada su svirali smo tamburaši ili harmonikaši. I to je uspjelo. Prvi klavijaturist je bio Željko Nikolin, prvi basist je bio Hrvoje Bartovčak i prvi bubnjar je bio Berislav Zajc, koji je inače svirao gitaru. Oni su te godine izašli iz škole i trebala je hitno nova audicija za jesen. Ja sam bio šesti razred i u uletio na audiciju za bubnjeve i prošao. Onda je našao Željka Rišnera, koji je danas profesor koji je svirao bas, a Gus, kasnije moj basist u Dugama, kao tamburaš kontraš je svirao gitaru. I Stiv je bio moj prvi mentor, a uskočila je mama koja je štedila za nešto drugo, ali ja sam rekao da želim bubnjeve „jer to je moj život i ako tako ne bude, ja sam propao“. I žena se uplašila i kupila mi „Sonor-swingera“. I tako smo stigli do „Duga“  – konkretno – Nikolin, Bartovčak, Ivica Paulić, Ivica Horvat i ja, mi smo bili ta prva ekipa, vježbali smo godinu dana i u osnovnoj školi imali prvi nastup. I kao vokalna solistica pjevala je Marta Nikolin, ako se ne varam pjevala je „Yesterday“, tako da je njezin prvi nastup bio u osnovnoj školi s Dugama. U lipnju 1977. u band su ušli Damir Vojvodić, Darko Gusić i Željko Paulus, sva trojica iz grupe „Top“. Mi smo bili pravi band, imali smo i tehničare Slima i Daltona koji su nam popravljali pojačala i snimali nas. Tada smo nastupili na rock gitarijadi u „Želji“, svirao je „Septembar“ a mi kao klinci i predgrupa, tada već afirmiranim bandovima „Tref“ „Orion“ i tako dalje. Prva pjesma koju smo snimili je bila „Tanja“, to su bile Duge i snimili smo nakon rock maratona. Druga postava „Duga“ – Mihan Damir Mihić, Damir Prlić, Željko Busić i ja. Damir Vojvodić je imao stanku od šest mjeseci zbog privatnih obveza, a nas četvorica smo 1980. svaki dan šest mjeseci u pola 8 imali probu.  Mačkamama je vrlo bitna u mom životu, jer 90% glazbenika s kojima sam svirao u bandu su bili s Mačkamame. Duge su osvojile na rock maratonu prvo, pa treće mjesto, a nastupili smo i na gitarijadi u Zaječaru, što je za ono vrijeme bio velik uspjeh, tada su u bandu bili Mihan i Prle. 1981. je Damir Mihić proglašen za najboljeg instrumentalistu na Zaječarskoj gitarijadi. Nakon „Duga“ uslijedila je „Gloria“ koja je nažalost trajala samo tri mjeseca, ali je prošla na Zaječarsku gitarijadu. Pridružio nam se Zdenko Rončević na klavijaturama i nakon toga smo promijenili ime u „Tim Šel“ jer se pojavila još jedna grupa koja se zvala „Gloria“.  Tada je nastao OK Band, naime pojavio se jedan dečko s gitarom, kratke kose, koji nas je posjetio za vrijeme „tezge“ u Centralu i koji nam je rekao da ga je poslao Dražen da bi kao mi mogli s njim snimiti neke njegove stvari. I tako smo upoznali Miroslava Škoru s kojim smo napravili OK Band i snimili „Nives“ i još neke stvari. OK Band je nastavio živjeti i dalje, a kao osnovna baza smo ostali Damir Vojvodić i ja koji smo bili u svim kombinacijama, a ostali su se mijenjali i zaista ih je puno prošlo kroz band. Da smo u to doba imali nekakav management koji bi nam ugovorio koncerte po bivšoj državi, vjerojatno bi sve bilo drugačije, ovako smo ostali tu gdje jesmo. Miroslav Zečić me je 1989. pozvao u Valter, da završimo drugi album. Prvi album su snimili za Diskoton, a drugi za Suzy. Boris Šanić, Damir Galeković, Miroslav Zečić i Željko Nikolin bili su u ekipi koja je realizirala ovaj album. Nakon toga sam jedno vrijeme bio solist. Pa sam snimao kao „Bero i električni bećar“ i „Bero i Essekeri“, a kasnije je Ronac nastavio s Essekerima. Onda je uslijedio OK Klub koji je često pratio druge izvođače prvo pjevačicu u usponu Moniku Petrov, Zoricu Konđu, Eminu Arapović i Anamari Lalić. To smo i radili od 2004. do 2007. od prilike. I onda 2008. smo snimili album „Sad je pravo vrijeme“ s dvanaest pjesama u kojem su sudjelovali Damir Šimošić, Slaven Batorek, Danko Borozan, Damir Vojvodić, Zoran Ćuruvija i ja. Drugi album OK Kluba ima 14 pjesama i zove se „Mačkamama“ a tu nam se pridružio Tomislav Jambrešić Jambro na klavijaturama i Boris Janković – Baki na basu. Sve ove godine najviše i najduže sam radio s Damirom Vojvodićem, vrhunskim gitaristom koji je izuzetno talentiran i muzikalan. On je čovjek u pjesmi pronalazi pjesmu i koji sjajno svira i druge glazbene vrste, a osim toga je i moj kum. Sadašnja ekipa Zoran Stjepanović Mrvica i Josip Bauernfrajnd  Joško, vješto radi na promociji moto sporta i „teškog rocka“.