017. – Vjekoslav Miling – Čole – I dio

17. Vjekoslav Miling Čole – još jedan gost koji je rođen u Osijeku (1950.) i živi u Osijeku i koji od kad zna za sebe svira – najviše u Osijeku. Odrastao sam na Vijencu, koji je bio specifično mjesto. Bili su tu ovih iz oficirskih zgrada, to su bili tabadžije, na drugoj strani su bili ova radnička klasa, a mi koji smo stanovali u „baterijama“, bar smo mi tako mislili, mi smo mislili da smo neki pametni, intelektualci, a u stvari smo isto većinom došli iz radničke klase. Uglavnom, nas te tabadžije nisu nikad dirali jer smo mi njima uvijek svirali po noći. Tako da smo mi bili njihovi miljenici, mirni povučeni, a oni su bili takvi kakvi su bili. Često su prolaznici morali kupiti „ciglu“. Sjećam se da sam recimo kupio oko 10 sati u budici „kod tete Vide“ novi strip „Teks Viler“ ili „Zagor“ i sad idem kući. A oni znaju da ja tu prolazim i onda – „kao vratit će mi ga navečer – a ja ga kupio“. U „Baterijama“ se svatko natjecao za nekog svog favorita, netko je slušao „Jethro Tull“, netko „Traffic“ ja sam čuo za Neil Younga i Wishbone Ash na Luxembourgu i onda smo samo komunicirali tko je što čuo, čiji je favorit bolji. Jednostavno smo mislili da smo mi pravi progresivci, kao mi kužimo sve. Negdje u devetoj godini mi je tata pokazao gitaru i naučio me prve akorde, tako sam u prvom i drugom razredu morao svirati gitaru kad dođem iz škole. A kad dijete nešto mora – onda to obično ne voli. I onda je nakon nekog vremena odustao od tjeranja i ja sam odustao. Tako je bilo dok nisam došao na Vijenac. I Kad sam došao na Vijenac onda sam čuo za Ninu Budana, koji je imao curu na Vijencu i dolazio joj je po noći svirati pod prozor tamo u „baterije“. I ja otvorim prozor na petom katu i slušam „Creedensi“ „Bluesčuga“ – pa to je uživo i ništa, siđem dolje kad ono pored pruge sjedi Nino i nateže žice. I pitam ja, „pa zar se to tako može svirati?“  I Nino Budano je taj koji me povukao da nastavim svirati gitaru, tko zna da li bi ikada svirao da nije bilo Nine legende. Tih sedamdesetih godina sam bio fan „Wishbone Asha“, srećom moji roditelji su bili mladi i otkačeni i vikendom su odlazili na Karašicu, a meni je tri dana bio prazan stan. I onda vikendom cijeli Vijenac „Hollywood kod Čoleta“ . I onda se subotom poslije ponoći do pet ujutro sluša Radio Luxembourg i jednu večer oni puste Argus – a moj stari je bio svjetska faca – imao je magnetofon, čak mislim da je bio „Tesla“,  prvi je imao kameru, stereo radio. I onda sam ja to snimio, ali to je bilo onako, malo se čuje, malo se stanica izgubi. A onda smo drugi dan to preslušavali u buksi. Došao je i Žućo, dečki su dolazili iz Retfale pa smo svi zajedno slušali. Argus je za mene bio važan. I moj prvi band, koji nije bio jazz i moj jazz band su se zvali „Argus“, a zanimljivo je da je taj album izašao na današnji dan kad sam gost Glazboplova, 1972. godine, dakle nije to slučajno. Zahvaljujući mojim prijateljima napravio sam prvi band „Argus“, to su bili Zdenko Đorđević, Pavle Marčetić, Siniša Bogunović. Mi smo se raspodijelili, od njih nitko nije ništa znao svirati, a ja sam već bio faca, imao sam pravu gitaru „Melodija – Mengeš“. Onda smo slušali te moje ploče, sve smo ih izgrebali, ali smo nešto naučili. I mi smo mislili da sviramo dobro. Onda su moji prijatelji Bilac i Boro dolazili kod nas na Vijenac. Mi smo iznajmili jednu šupu u podrumu, pa smo u njoj vježbali. Sve oblijepili kartonom i onda smo dolazili jedni drugima u goste. Onda smo zajedno svirali i jako lijepo smo se družili. Kad je počela srednja škola onda smo se uozbiljili. Pokojni Krešo Kalafatić (Kalafa) i ja smo upisali foto školu, jer smo mislili da ćemo biti fotografi. Svi smo bili neke umjetničke duše. Napravili smo band – Žućo – bubnjevi, Kalafa – bas, ja gitara i Boro – pjevač, on je bio odličan. Jedna od najvažnijih stvari je bila da smo mi bili progresivci koji sviraju pravu glazbu i važno je bilo da nas cure vide. I to je prolazilo kod djevojčica, bili smo dobri. Sviralo je u „Radnjaku“ bio je i „Plavi cvijet“ na Jugu a tamo su bile i gitarijade, a mi smo se prijavili i došli svirati s Vijenca „Wishbone Ash“ na Jug, naravno da smo prošli nezamijećeni, ali to je za nas bilo sjajno. U meni je čučao jazz jer je moj tata slušao jazz. Mama me je rodila s osamnaest godina, a tata je imao devetnaest i nije ni čudo da sam se zarazio jazzom, bez obzira što sam s dečkima slušao rock. Kad je stari došao kući svirao se Louis Armstrong, Ella Fitzgerald, Mahalia Jackson, Nat King Cole. Ja sam se igrao u drugoj sobi i nisam znao što je to, ali je ta glazba ulazila i izlazila iz mene. Kad smo došli na Vijenac postao sam rocker i onda negdje u osamnaestoj, devetnaestoj se dogodio taj klik i negdje sam čuo Louis Armstronga i onda sam osjetio – pa ja to znam. To je negdje čučalo u meni. To je tu i ili ga imaš ili ga nemaš – swing. I tako je počela ljubav s jazzom koja traje i danas.

Posebna priča je osječki jazz. Kad sam čuo Armstronga odlučio sam da moram naći jednog kontrabasistu, jer u jazzu to mora biti kontrabas – po meni mora biti akustično. I nikako nisam mogao naći kontrabas u Osijeku, onda sam sreo Pjera on mi kaže imamo novi band u Osijeku, koji se zove „Country lole“  – braća Tomljenović i odem ja tamo, kad ono neki tip svira pravi akustični kontrabas. Tko je taj – kažu – „Kum“ Davor Kuzmanović i to je bio konačni klik. Poslije te svirke otišao sam kod njega i rekao – „Ti ćeš sa mnom svirati jazz“ – kaže on „Jazz? Ti si poludio.“ Ali ja sam ga dobio i poslije toga smo svirali zajedno sto godina. I onda smo se nas dvojica prijavili u Zagrebu na „mlade nade jazza“. I dobili smo poziv da dođemo u Zagreb. Stavili smo kontrabas na „Fiću“ gitaru bez pojačala unutra i otišli u Zagreb u „Lisinski“ u malu dvoranu. Kad tamo Vanja Lisak vrhunski klavirist, naš Osječanin. I odmah nas je primio – „Hajde moji Osječani, ali gdje vam je bubnjar?“ Kažem ja nema jazz bubnjara u Osijeku. „Kako nema, a Dinko Liščić?“ „Ja ću njemu javiti, a vi mu se samo javite“. I tako je krenula priča s „Argusom“. Prvo smo bili trio, pa je posije došao Ivica Murat, pa Davor Dedić, pa Vjekoslav Burić, Ivica Radman, tako da je kroz Argus prošlo puno odličnih glazbenika, koji si danas za referencu spominju da su svirali u Argusu. Ja sam s Dinkom, koji je bio pravi gospodin, ušao u taj Hrvatski svijet jazza. On je upoznao s majstorima kao što je Lacika Fidri, pokojni Julije Njikoš, sa svima. Dinkov nećak Zvonimir Boras je pokrenuo s Dinkom osječki jazz klub – kafić „Kesten“ i mi smo tamo svirali, naravno besplatno. I onda smo mi počeli tamo svirati ponedjeljkom 1992. još je gruvalo. To je nama bilo super. Mjesec, dva pa tri i onda su prošle godine, a prostor je bio pun. Dinko je imao prijatelja Stevana Radovančevića koji je bio direktor šibicare i onda su oni malo sponzorirali pa su počeli dolaziti Jimmy Stanić, Miljenko Prohaska, Damir Dičić, Vanja Lisak, Zdenka Kovačićek, Igor Savin. Pa onda iz Rijeke Čarli Jurković, tako da je kroz „Kesten“ uz Dinka Lišćića prošlo more jazzera, a ja sam uz njega sve naučio. Sve standarde koje moraš proći u jazzu, ja sam prožvakao kroz prste. To je ta životna škola koju ne možeš nigdje naći. Imam puno snimaka gdje sviram s Igorom Savinom, Lacikom Fidrijem i brojnim drugim Osječanima, stvarno je puno naših Osječana s kojima sam i svirao i snimao i nastupao. Kasnija forma „Argusa“ je bila trio u kojem se priključio Darko Merc iz Virovitice.